Patuljci iz zemlje Nedođije

Iskren da vam budem, malo sam razočaran reakcijom naših vlasti u čitavoj ovoj krizi s izbjeglicama iz Sirije. Danima već pratim svaki medij, nervozno listam novine, pretražujem portale, slušam radio i čekam udarne vijesti na TV-u, ali ništa! Nitko od naših jačih političara nije se javio i nije se ponudio, kao što se, recimo, ponudio Milanović u Hrvatskoj. Kao, ono, dođite, dođite slobodno dragi naši izbjegli od rata, i mi smo nekad bili izbjeglice, i nas su primali i primaju nas još uvijek, hodite ovamo, naša je moralna obaveza da vas primimo, utoplimo, najedemo...

Ništa!

Naši šute, ne javljaju se, kao da se uzdaju da je Drina čak i ljeti široka i duboka, pa neće izbjeglice preko Drine, nego šorom prema Mađarskoj.

Tu i tamo se oglasi granična služba, čak i ovi što se k'o fol bave terorizmom su se oglasili, ali ništa konkretno. Uglavnom samo spominju da su poduzeti neki koraci i tako to. Kako već ide šuplja u nas.

Ali sam, fakat, očekivao promptnu reakciju naših političara. I fakat sam se razočarao u njihovu kompetentnost, u njihov instikt, u njihovu sposobnost da uvijek povuku sebi najkorisniji potez. Mi ih već tolike godine očito pogrešno smatramo jakim igračima i sad se pokazuje da oni to nisu. Imaju priliku svih prilika pred nosom i ne koriste je.

Očekivao sam, naime, da će se ponuditi izbjeglicama, da će ih pozvati da dođu kod nas. „Nemojte u Srbiju, nemojte preko zida u Mađarsku, što ćete ba u Njemačkoj, 'ajte 'vamo kod nas!“ Tako nešto.

Naravno, nisam računao da će to uraditi iz čovjekoljublja prema nesretnim ljudima, nego zbog fine prilike da se namaknu neke pare od stranaca. Kao što znate, ne ide im baš u zadnje vrijeme ovo sa žicanjem para od MMF-a i EU. Ovi traže puno toga, previše dogovora i odricanja, pa se naši, normala, nisu makli s nule.

U takvoj situaciji, nekako su mi izbjeglice izgledale kao zadnja šansa za naš establišment. Već sam ih vidio kako se otimaju da prime izbjeglice, već sam ih vidio kako žure da se nametnu kao oaza za te nesretne ljude, a onda, nakon što ih prime ovdje, unisono zakukaju pred Merkelovom i drugima iz Europe – Mi smo ih primili, a vi nam bar dajte neke pare da ih zbrinemo! Laka lova, zar ne?

Znajući naše, oni bi tim parama popunili vlastite rupe u proračunu, natankali auta i kupili nova, opremili urede, kuće i okućnice, a izbjeglicama poslali mrvice. Kao što to inače rade i s vlastitim stanovnicima. Koji su zbog toga također već godinama više izbjeglice u niskom startu nego građani koji ovdje grade vlastitu budućnost.

Ali, eto, nisu se sjetili. I dalje računaju da je Drina dovoljno široka i duboka, a sama država dovoljno globalno jadna da neće izbjeglice na nas, ma kako očajni bili. Možda ih čitavo vrijeme precjenjujemo? Možda su oni samo prvi među jednakima, u smislu da su prvi među levatima?

Uostalom, možda je pravo pitanje za sve nas – dokle smo se to doveli, sa svim tim levatima, pa nas i izbjeglički val zaobilazi? Jesmo li toliko nisko pali, pa smo i izbjeglicama, a ne samo Europi, crna rupa na karti i ne postojimo kao ozbiljna opcija?