Ništa je ova kakva će biti iduća godina!

Dvije i šesnaesta dobila je i prije nego se razmahala nadimak „godina ubojica“, jer je otrgla od života mnoge poznate ličnosti. Sasvim je razumljivo i lako objašnjivo zašto slavne osobe umiru naizgled ubrzanim tempom i sudeći po godištima rođenja mnogih ikona pop kulture niti u narednoj 2017. nećemo ostati lišeni prijelomnih vijesti o odlasku omiljenih pjevača, glumaca, pisaca ili osoba s TV-a.

Nije, dakle, kriva godina, kriv je biološki sat koji nemilice otkucava i uzima sve više jednu generaciju, kao što je uzimao i mnoge generacije prije ove, i kao što će uzimati mnoge nakon nje. Dvije i šesnaesta nije bila ništa posebno tragičnija od nekih prošlih godina, ali je činjenica da je uzela veliki broj i dalje jako zvučnih imena. Razlog za to ne leži u 2016. kao takvoj, nego u prostoj činjenici da je većina preminulih ikona već bila u ozbiljnim godinama, ali je ključna riječ – ikona!

Popu pop, a Bobu bob!

Vrijeme u kojem živimo možemo nazvati i post – pop vremenom. Danas živimo u doba bez pravih zvijezda, bez trajnih umjetničkih i pojavnih vrijednosti, gdje si danas gore, a sutra već na dnu. Živimo u vrijeme kada se glazbene zvijezde štancaju na dnevnoj ili sezonskoj bazi preko raznoraznih televizijskih show programa, da bi već sutra ti jadnici uglavnom opet nestali u anonimnosti. A zvijezde zlatnog doba pop kulture i dalje traju, nevezani samo za svoju generaciju, nego iznova prodajući originalni cool i generacijama koje su došle nakon njih.

No imamo jedan problem – vječno traje njihova slika iz najboljih dana, ona i danas opčinjava i stare i mlade, ali njihovo tijelo stari i vrijeme mu je da polako nestane. Svi glumci, od Al Pacina do Roberta De Nira ili imenjaka mu Redforda, svi glazbenici, od Micka Jaggera, preko Roberta Planta ili Boba Dylana, sve TV ličnosti – od Olivera Mlakara, preko Milke Babović ili Gorana Milića, svi pisci, redatelji ili vozači Formule 1 ostvareni u zadnjih pedesetak godina su tu negdje pred finiš linijom. Godina, dvije, pet, deset, petnaest…

Čak i Keith Richards, makar mnogi teško mogu povjerovati u to, dogorijeva. A da ne zaboravimo da Smrt nerijetko uzima i one mlađe, čisto da ne bude sve po redu.

Zažmiri i reci želju!

Dakle, 2016., da zaključim, nije bila posebna godina. Ona je možda tek prethodnica još posebnijim godinama, ako gledamo kroz prizmu godišta ogromnog broja pop ikona. I ne vidim tu ništa neprirodno.

Ono što je meni neprirodno je, recimo, da čitam u zadnjih nekoliko dana kako ljudi po facebooku ili komentarima na portalima pišu, otprilike, ovo: „2016. uzela mi je sve drage ljude, sve ljude koje sam volio i poštovao, neka 2017. zna da volim i poštujem Bakira, Dragana i Milorada i nadam se da će to svakako uzeti u obzir“. Također, postoji i varijanta: „Uze nam 2016. sve što valja, smrt nikako da se sjeti naših političara, nadam se da će iduća godina imati više obzira!“.

Naravno, nepotrebno je spominjati da ovakve objave imaju brdo lajkova i povlače sa sobom reakcije tipa „bravo“, „abd“ ili „eh, nismo mi te sreće“.

Ono kad se pitaš - može li jadnije?

Pitate se, možda, što ja tu onda držim neprirodnim? Pa upravo to što se zaziva smrt političara! Ne samo da je iznimno ružno, neljudski i papanski, na kraju krajeva, željeti bilo kome smrt, nego je upravo jadno zazivati Gospoju Smrt da riješi tvoj navodni ovozemaljski problem, u situaciji kada nisi ni pokušao potrošiti sve ovozemaljske metode. Zapravo, osim neizlaska na izbore, siguran sam da nisi pokušao niti jednom drugom mogućom metodom, a to i Smrt, mogu se kladiti, vrlo dobro zna.

I vjerojatno tamo negdje crkava od smijeha sigurna da svijet odavno glupljeg naroda nije imao.

Prizivati smrt nekome i vjerovati da tvoj status na facebooku može riješiti političku, društvenu i ekonomsku situaciju u zemlji vjerojatno je dno dna jedne, nazovimo je, civilizacije. Vjera da Smrt negdje čita facebook statuse i postupa po željama, neodvojivi je dio tog bezdana.

Vi s takvom vjerom, čuvajte se zato i pazite ove iduće godine! Dvije i sedamnaesta će tek da vam je*e kevu!