Naše malo korito

Iskreno, osjećao sam sram i uhvatila me je neka čudna tuga, dolje u dubini stomaka, kad sam neki dan vidio čelnike moga grada i britanskog veleposlanika u BiH u šetnji Trimušom. Ne znam koliko je točno već prošlo od rata i razaranja, ne znam kad je prestalo biti logično da nam bilo tko pomaže oko ponovnog dizanja na noge i izgradnje porušenog, ali osjećam u kostima kako je prošlo previše i kako smo odavno trebali sami sebi snositi račune.

Međutim, mi smo i nakon toliko godina radije zajednica s posebnim potrebama, sadakistan koji čeka da mu drugi upru prstom u problem i za taj isti problem dadnu i rješenje i novac. Pritom smo i dalje sebični gadovi, mutavi spletkaroši koji bi i, kako se ono kaže, gevikt pokvarili, ali sa instinktom za preživljavanje.

Šetaju tako oni Trimušom, a mene stid, mene sramota, pola Trimuše nema, oćelavila ona stabla, sve se nekakva jadna očerupana uvukla u sebe, opet vidiš, ako bolje pogledaš, smeće i zapuštenost, ali je, eto, malo bolje nego što je moglo biti, a opet nedovoljno da kažeš da je iole dobro.

Zemlja vazda uređenog zelenila, a to znate ako ste pogledali bilo kojeg Poirota ili Ubojstva u Midsommeru, Velika Britanija će, kaže njezin veleposlanik, nama pomoći da popravimo, revitaliziramo, predamo opet Trimušu građanima, a mene nakon stida još uhvati i strah – zicer je odavno da što god u ovom gradu predaš građanima neće to dugo trajati! Predala se Trimuša odavno građanima, pa su joj građani (i prigrađani), da 'prostite, *ebali znanje!

No, moraš nekako poštovati to što je netko izdaleka skužio da mi veze sa životom nemamo, da smo slijepi kod očiju i glupi k'o *urac, makar u isto vrijeme ne znaš što ćeš s onim stidom i bijesom, nakupljenima od spoznaje kako živiš okružen nabujalim primarnim nagonom koji je i ono malo civilizacije što smo uspjeli uspostaviti spreman žrtvovati za vlastito sladostrašće.

Dok su tako šetali po Trimuši, naši i njihovi, s tim da, izgleda, njihove puno više brine stanje mostarskih pluće nego što brine ove naše, neki drugi naši, već spomenuti građani (i prigrađani) verali su svoje automobile na rubnjake oko Trimuše, uvaljivali svoje limene ljubimce na zelene površine uz cestu, možda izbacili u travu kakvu nepotrebnu kesu ili plastičnu ambalažu, kako je već i red. Uglavnom, ponašali smo se uobičajeno – s jakim osjećajem da Trimuše i zelenila, bilo čega uređenog i civilizacijski prilagođenog i ne mora biti. I ako ga ima, opet ćemo mi to prilagoditi svojim navikama i svjetonazoru.

I tako, dok je visoka delegacija pričala o budućnosti "zelenog prstena grada", građani (i prigrađani) kojima ta pluća trebaju služiti da bi sutra opstali, izvodili su uobičajeni ritual sebičnosti, kakvih u gradu ima koliko hoćeš. Kuda god prođeš, u Mostaru vidiš istu shemu, no nekako mi je tu, na Bijelom Brijegu, tamo u prstenu između naselja, bolnice i onoga što zovemo Trimušom, taj naš "way of life" nekako najjasnije izražen. Taj naš odnos prema uređenom, urbanom, sređenom i smislenom, baš mi je gore na Brijegu najlakše opisati.

Taj klinč nikad do kraja odrađenih i završenih poslova, polovičnih rješenja i samovolje, s jedne, i neodržavane prirode, nakrivljenih i zguljenih stabala, zaraslih igrališta i smećem zatrpanih zapuštenih travnjaka, s druge strane, kojem pojačivač okusa svaki dan jesu načičkani automobili koji kaubojski jašu po onome što je nekome nekad u glavi bio pločnik, tu gore najbolje se vidi.

Svaki dan iznova, prođem li tuda pješice (češće) ili automobilom (srećom, rjeđe) vidim neki novi pečat našeg ponašanja i (ne)shvaćanja reda, rada i discipline, kao i pečat našeg odnosa prema javnom prostoru, prirodi i općenito civilizacijskim normama. Samo kod nas autobusko stajalište može biti natrpano privatnim autima, a odmorište s namjerom da bude dio parka – smetljište. Samo kod nas stabla mogu opasno nakrivljena ne smetati nikome, ali nam zato ponekad jako smetaju ona stabla koja stoje uspravno i zdravo.

I uvijek se sjetim onog sjajnog momenta iz stripa "Asterix na Korzici" kad Obelix, vidjevši dlakave svinje kako mirno njuškaju po selu, upita domaćine – A je l', jesu li vam ovo pripitomljene divlje svinje? A domaćini mu odgovaraju – Jok, to su podivljale domaće!

Da, točno čovjek ne bi znao reći, kad pogleda tu scenu zaraslog, ozlijeđenog, pod noge bačenog i zgužvanog javnog prostora, te zgažene i ranjene prirode, koju bi najradije stavili pod kotače automobila u ničim limitiranoj namjeri da se prvo zadovolji svoja potreba, pa tek onda neka norma ili zakon, a i to samo ako se baš mora, jesu li za to krivi pripitomljeni divlji ili podivljali domaći?

Krajnji rezultat nam govori kako je posve nebitno koji tim je zaslužniji za vječno čvrstu nulu, sve dok su jad i čemer na djelu. Sve dok se čovjek, kojem je ostalo još malo ponosa i volje za sekiracijom, osjeća poraženim i tužnim, ne samo kad vidi što smo sami sebi učinili, nego i kad god prođe gradom neka strana delegacija i obeća nam popraviti naš svinjac, revitalizirati naš dud, baciti nešto novo u ono korito od spirina. Samo sipaj, stari, samo toči! Samo u se, na se – i poda se!

I, majke mi, sjetim se još i onoga što smo davno učili u biologiji, još dok je učenje bilo važno i vrijedno, kako svinje nikada ne vide nebo, nisu ga ni svjesne, jer čitav život tehnički provedu pognute glave. I ne samo to, one perverzno uživaju u neredu i smeću. Ali sve dok kapne u korito, who cares!

Čovječe!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.