Može i drugačije, ali koga briga?

Na listi vlastitih interesovanja nogomet i glazba su mi jako visoko rangirani. I jedno i drugo izazivaju u meni tako veliku strast da na momente graniče s religioznošću. Ne bojte se, neću ovaj put, kao  dosta novinara i ne-novinara ovih dana, pisati o reprezentaciji Hrvatske i Marku Perkoviću Thompsonu, vjerujem da ste se kakofonije mišljenja oko toga već i zasitili, a svoje mišljenje ćete ionako zadržati, zar ne? Ja ću o nogometu i glazbi na jedan drugi način, nadam se nešto opušteniji.

I nebo plače…

Idemo redom, posebna kulminacija moje, i ne samo moje, nogometno – glazbene strasti događa se svake dvije godine, kada se igra kontinentalno ili svjetsko prvenstvo, a to je uvijek terminima negdje od polovice šestog do sredine sedmog mjeseca. E, to je taman kada kreće vrijeme glazbenih  festivala. I ne samo da sam ja tada na sedmom nebu zbog nogometa, nego me raduju i festivali. Imam dojam da smo svi koi baštinimo nogomet i glazbu u jakom forteu pozitivne energije. Osim možda organizatora koncerata i festivala, koji, koliko god da vole nogomet u tim danima imaju ogroman strah od njega!

Oni osim što gledaju u nebo ili grčevito prstima prebiru internetske stranice s dugoročnom prognozom vremena, plašeći s svake naznake kiše, u isto vrijeme strašno strahuju od rezultata na velikim nogometnim turnirima. Zašto? E, pa zato jer se svi festivali dogovore puno unaprijed, uključujući opremu, bendove, datume, sponzore – i tu više nema izmjene. I sve se to odradi puno prije se doznaju rasporedi igranja po skupinama na Europskom i Svjetskom, tako da, osim već spomenutog gledanja u oblake i redovite molitve da ne bude kakvog proloma oblaka u nevakat, organizatori festivala grozničavo gledaju raspored i rasplet na Prvenstvu. S naglaskom na reprezentacije čiji navijači su ovdje. A imamo ih najmanje dvije.

Lopta je zbilja okrugla

I tu dolazimo do kulminacije ove priče. Kako sam uključen u realizaciju Mostar Summerfesta onda vam iz prve ruke mogu ispričati sve drame koje organizatori proživljavaju u vrijeme nogometnih fešti. Smješten na sam prijelaz između šestog i sedmog mjeseca, jer je to jedini termin gdje se ne gužvaš s ostalim festivalima okolo, Mostar Summer Fest pada barem jednim svojim danom na prvi dan nokaut faze, a kako živimo u zemlji kakva već jeste, onda je strah da će baš taj dan igrati barem jedna reprezentacija za koju se ovdje navija jako velik. Da je samo reprezentacija Bosne i Hercegovine u pitanju, to bi bilo lakše, do sada su Zmajevi otišli samo na jedan veliki turnir – onaj u Brazilu, ali s Hrvatskom je druga stvar – ona je uglavnom redovna na velikim netjecanjima, a zadnja dva turnira igra zapaženu ulogu i u Europi i u svijetu, pa joj nije palo na pamet ispasti u grupi, čak što više.

Prije dvije godine je Hrvatska tako, kao u inat, umjesto projektiranog drugog mjesta u grupi, tukla Španjolce i prošla u četvrfinale kao prva – taman da im naredna utakmica, ona s Portugalom padne baš na veliko finale Summerfesta! A finale je uključivalo brdo dobre glazbe, ekstra sređen prostor u industrijskoj zoni – čak je i prognoza vremena bila drama! No, Hrvatska je kao prva u skupini baš taj dan predviđene kulminacije festivala igrala s Portugalom, pa još ušla u produžetke – i izgubila! Možete li zamisliti kakav je to bio peh? Parni valjak je svirao pred, doduše, solidnim brojem publike koja se dovukla na festival nakon utakmice, ali dobar dio njih teško je bilo oraspoložiti sve da im je Aki s bine podijelio po sto maraka.

Parno kazalište i Prljavi valjak

Ove godine, evo opet Summerfesta, ali evo opet i nogometa! Nema Parnog valjka, ali je zato tu Prljavo kazalište kao glavni bend večeri. Čini se da će se povijest ponoviti, organizatori jednim okom gledaju raspored, drugim gataju kakvo će biti vrijeme, a Hrvatska opet u terminu finalne večeri – ako završi druga, jer tu je u grupi sa strašnom Messijevom Argentinom! Doduše utakmica bi se igrala popodne u 16 sati, ali svoj ti pos'o, kako će ljudi uopće doći na festival ako opet bude poraz? Ma, neće doći sve da im Jasenko Houra obeća baciti po stoju s bine!

No, baš kao i prije dvije godine, Hrvatska opet zaigra fantastično i sruši projekciju da će biti druga u grupi iza Argentine. Sruši baš tu Argentinu i sa subote skoči na termin osmine finala u nedjelju uvečer, taman kad festival već debelo završi! Organizatori Summer Festa, sve mlada i entuzijastična ekipa, koaj nema vremena tavoriti u balkanskom mulju i čekati da im se netko smiluje,  konačno radosni dočekuju početak festivala, ništa im ne može pokvariti raspoloženje – osim kiše, koja mimo svih relevantnih prognoza počinje padati baš pred sami početak festivala!

Halo, čujemo li se?

Zašto uopće spominjem Summer Fest? Sad ću vam reći, taj besprijekorno organiziran festival fizički organiziran u srcu industrijske zone u Mostaru, a terminom u u srcu Mundijala, ponudio je i ove godine dva dana apsolutno fantastične zabave za sve Mostarce i njihove goste. Redali su se sjajni bendovi, ljudi u publici su bili složni i raspoloženi, tisuće njih se radovalo i družilo u apsolutno bajnoj atmosferi, kao da nismo tu gdje jesmo, u zemlji čemera, jada i međusobnog nepoštivanja!  I o tome se, zapravo jako malo piše. Nogomet i glazba mogu i drugačije, ali koga briga ako oko toga ne možeš napraviti dramu i scenu?

I dok se nitko nije spomenuo harmonije na Summerfestu, kako je Mundijal išao svome kraju i kako je Hrvatska igrala sve bolje i bolje, portali, društvene mreže, pametnjakovići i istjerivači bližnjeg svog sa Facebooka i trovači putem komentara na portalima postajali su sve glasniji. I dok su se jedni radovali i slavili, drugi su se trudili da im feštu pokvare jalno poništavajući uspjeh. Dok su se jedni neumjereno i na momente neobzirno ispoljavali nakon pobjeda, drugi su im pronalazili i izvlačili iz teksta i konteksta sve te trenutke opijenosti u kojima se ponekad zbilja zaborave norme. I onda se pitam – kolika svjetina oko mene nikada nije probala drugačije nego tako?

Prepuhali se, a ventila nigdje!

 I, kao epilog svega, nakon kulminacije dočeka hrvatskih reprezentativaca, nakon jednog drugog sraza nogometa i glazbe, opet su se ogoljeli do kosti nekoć zakopčani, opet su pokazali očnjake, opet su počeli zavijati k'o gladni vukovi jedni na druge. A običan i ne baš ostrašćen svijet, kojem je inače puna kapa svega, počeo se pomalo plašiti – pa, zar opet? Zar ćemo opet kao i prije dvadeset i pet godina u rovove, zar ćemo opet preko nogometa pokazati najniže strasti koje će nas odvesti u nove ratove?

Da, priznajem, i mene su iživcirali zadnjih dana raznorazni glupani i jurišnici za tastaturom, od onih koji dijele sa mnom isto zajedničko ime, do onih koji mi to ime žele promijeniti u sebi zgodnu varijantu, ne bi li sebi ovu zemlju prikazali više svojom no što im pripada. Ali, ipak sam uspio uglavnom ostati uz nogomet kao takav, uglavnom sam se uspio othrvati porivu da okolo razdijelim nekoliko moralnih šamara, makar sam poneki ipak morao opucati!

I da, apropo straha od najezde glasnih i opakih, taj Mostar Summer Fest u sredini nogometne fešte, svi ti ljudi, mladi, malo stariji, a bilo je i solidno dozrelih, koji na jednom mjestu ne reže jedni na druge čak ni kad popiju, nego se ugodno i lijepo zabavljaju, što zajedno, a što jedni pored drugih, ipak mi daju razlog za optimizam.

Može li drugačije?

Nije sve tako crno, samo se treba puno raditi na sebi. Biti smiren i izvana i iznutra. I voljeti život. Izaći na zrak. Otići na izlet. Ići na putovanja. Udaljiti se od svojih zidina. Vidjeti koliko si malen među zvjezdama. Upoznavati ljude. Ispoljiti se. iskakati se. Izbaciti iz sebe huju. Posjetiti festivale poput Summerfesta. I onda pokušati sjesti za tastaturu i režati na one druge.

Pa vidjeti da ne ide baš. Ali, kad si zatvoren k'o u mutvaku, kad si iznutra bijesan jer si fulao, jer si promašen, a promašen si jer si lažeš k'o pas prvo sebi u facu, uporno i stalno – naravno da ćeš rigati bijes na drugog prvom zgodnom prilikom, a ima li zgodnije prilike od folklornog spoja nogometa i glazbe na kojeg se ulove čak i oni koji se deklariraju da su iznad svega toga i pokažu da su zapravo niži od najnižeg?