Mostarska PANOrama

Što školom, a što iskustvom, mogu reći da se kužim u reklamiranje. Ali, ne treba čovjeku ni neka posebna škola da bi skužio da onaj pregolemi, presjajni i prenadrkani reklamni pano ispred zgrade Projektanta najmanje služi za reklamiranje. Čini se kao da ga je netko tu namjerno nasadio da vidi koliko daleko se može ići i jesmo li stvarno spremni izraziti građansko nezadovoljstvo, a reklamiranje je posve sekundarno, možda i posve nebitno u čitavoj priči. Kao u kemiji onaj lakmus papir, eto to ti je taj reklamni pano.

Uostalom, iako prolazim svaki dan tuda, ja još uvijek nisam uspio vidjeti što se tu zapravo reklamira. Ujutro kad dođem autom do semafora, tamo kod Mliječnog, pano pošteno i ne vidim, samo uočim da nešto prejako svijetli kroz drveće, kao u filmovima kad se spusti NLO na livadu pa samo šiba svjetlost kroz granje. Svak' normalan obori pogled ili okrene glavu, kao prirodan refleks u slučaju napada iz svemira.

Homerova slijepa publika

A onda kad se upali zeleno pažnju bacam na promet, ne na nekakav reklamni pano. Kad dolazim iz Radićeve, on mi je s boka i previsoko, nemam drugog posla nego da izvijam šiju ne bih li pročitao što to blješti s golemog ekrana. Iz pravca Starog igrališta ne možeš ionako ništa ni vidjeti. Kad prolazim pješice opet mi je previsoko i prejako bliješti, pa izbjegavam kontakt s onim što se gore događa. Imam i pametnija posla, gledam ljude koji mi idu u susret, srdačno se upitam, ako baš inzistirate, prokomentiramo i to čudo od panoa. Ali da sam vidio što s ereklamira – još uvijek nisam.

Pitam se, dakle, kome je onda onoliki pano namijenjen? Onim platanima, jer su mu oni na najboljem mjestu za čitanje onoga što na ekranu piše? Platani baš i nisu neki kupci, to znamo. Raji iz Eksperimenta? To je ogromna zgrada, s puno ulaza i unutra je mnogo potencijalnih potrošača, no vrlo je diskutabilno kakva im je kupovna moć – i vrijedi li ih uopće „granatirati“ skupim panoom? Trebalo bi svakako sprovesti neku anketu među njima – jesu li „pali“ na reklame s panoa i odmah požurili kupiti nešto od reklamiranog ili ni oni pojma nemaju što se na njemu reklamira, jer drže po čitavu noć spuštene roletne ne bi li bar nekako zamračili sobe i sklopili oko? Je li pano usmjeren ka raji iz Mliječnog? Kad god prođem, ne vidim da baš bulje u pano, uglavnom se gleda u smartphone, u novine ili tko je to stao na crveno. A sve i da bulje, to je prilično mala ciljana skupina. Ništa od njih, drugim riječima.

Monolit se vratio!

Dakle, čemu služi onaj reklamni pano? Najmanje, čini se, reklamiranju, a više neslužbenom ispitivanju javnog mnijenja, ako mene pitate. Spustili su ga k'o onaj crni monolit u Odiseji 2001, znate onaj monumentalni Kubrickov film gdje su se čovjekoliki majmuni okupili oko monolita u sceni koja mnogo toga govori o nama ljudima.

E, i ovaj pano mnogo govori o nama. Baš poput onih majmuna iz Odiseje, imamo puno lupanja u prsa, krikova i hukanja, ali monolit i dalje stoji. Gradske službe, uključujuć' i inspekciju, ne čuju da se netko žali, nitko im nije poslao službenu žalbu, ne zanima ih ni to imali pano dozvolu ili ne. Građani kukaju, ali na papir ništa ne stavljaju. Spuste roletnu k'o Mirko S. Kojotowski u onoj epizodi kad ide vlak na njega, a on u kućici na tračnicama. Čak ni uvijek za akciju spremna navijačka ekipa, ona koja stalno gonja nekakvu pravdu i pritom lijepi naljepnice na svaki semafor ili prometni znak, koja pipsom pošara svaki putokaz, ni oni se nisu odlučili za neku akciju. Ni njima, kojima svašta smeta, pano ne smeta. Dežurni huligani kojima smetaju klupe i kontejneri, a kojih u gradu ima i previše, još se nisu oglasili po pitanju panoa. Nema ni čuvara naše sudbine, ni boraca za našu opstojnost. Građanski otpor i građanska svijest– nula! Jedino možda oni koji su nam obećavali svjetlu budućnost mogu sada reći – eto, to vam je to – obećali smo vam svjetlu budućnost – osvjetlili smo vas k'o Las Vegas!

I tako stoji pano na mostarskom wannabe Times Squareu, umetnut u ionako devastiran urbani krajolik k'o NLO na livadi gdje su dotad mirno pasle ovce. I stoji na raskrižju taman k'o piletu sisa, a ovce nakon prvotnog iznenađenja opet mirno pasu. A on stoji i ispituje – koliko još ovi mogu podnijeti? Sudeći po priloženom, mogu podnijeti još puno.

Dakle, samo meći! Samo trpaj! Jebi, ne vadi!