Misli pozitivno!

Rekao bih da sam krilaticu "Misli pozitivno!" prvi put pokupio negdje usput, još tamo krajem osamdesetih, točno se i sjećam kada točno. Netko se pojavio s tom majicom, bilo je to vrijeme kada su tetke iz Njemačke ili Amerike slale majice ne bi li se dječak razlikovao od sebi slične socijalističke djece. Imati T-Shirt s porukom nije mogao svatko. A pogotovo ne s nekom cool i jakom porukom na engleskom.

I tako, tu i tamo bi se neki klinac iz susjedstva pojavio s majicom kakvu ovdje nisi mogao nabaviti, a na kojoj je pisalo nešto moćno. Uostalom, opjevao je to Johnny u pjesmi Iggy Pop, svi se sjećamo koliko su takve majice kod nas bile rijetka roba. Uglavnom su nas oblačili u one  mornarske majice ili smo nosili jednobojne pamučne bez ikakve poruke na njima.

Dok sve nije postalo marketing i prostor za reklamu, pa makar reklamirao vlastiti stav i ukus, bili smo svojevrsna tabula rasa. Izgubljena djeca socijalizma, željna reklama, gladna poruka i žedna konzumerizma! I baš negdje, u sred tog romantično smrtno dosadnog svijeta i života u neznanju – paf! Pojavi se lik sa smajlićem na majici i porukom "Think positive!"

Moj dječački mozak, još uvijek nenačet životnim razočarenjima, nije shvaćao suštinu poruke, ali moram priznati da me se žuti smajlić jako dojmio. Ta majica je zračila nekakvim optimizmom, nečim nedokučivo velikim i slatkim, kakvim se već Zapad iz naše tadašnje perspektive činio. Nije mi bio ni prvi, a ni zadnji put da sam pogrešno razumio kontekst poruke, tako da sam bio uvjeren da je spomenuta majica svojevrsna reklama za ono što su već glasno šaptali da nam dolazi, a to je život zapadnog stila, u kojem ćemo konačno imati svega, provoditi dane u bezbrižnosti i izobilju, te čitavo vrijeme, baš kako piše na majici, misliti pozitivno! Misliti pozitivno izgledalo je kao da gledaš direkt u tonu sladoleda, brdo Nutelle, more Coca Cole! Kao da buljiš ravno u sise Samanthe Fox ili Sabrine Salerno.

Neće proći puno vremena, a mi ćemo uskoro dobiti priliku i sami postati hodajuće reklame i odašiljatelji različitih poruka. Teško da ste više mogli vidjeti nekoga na ulici koji nije brendiran, kojem prsa ne krase slova ili logo s kojim se jasno izražava stav ili pripadnost određenom staležu. Činilo se kao da je to to, konačno smo i mi dohvatili ideal o kojem smo čeznuli. I kako su glupe mornarske majice i košulje MTČ Čakovec, Kluz ili Borac Travnik konačno otpepale iz naših života.

Proći će još neko vrijeme, izmijeniti će se nekoliko valova moda, dok ja opet ne ugledam majicu sa „Misli pozitivno!“. Uistinu sam skoro i zaboravio na nju, a onda je jednog dana u moj život ušla majica veoma slična onoj koju sam vidio tog ljetnog dana daleke olimpijske 1988. Opet je tu bio smajli, doduše sad ružičast, pušio je nešto nalik zeljastoj tvari koja podsjeća na marihuanu, oči su mu bile suzno sretne, a poruka identična – Misli pozitivno!

Još uvijek nisam bio previše razočaran u životu, majica mi je bila baš fora, u skladu sa studentskom filozofijom, a ne mogu reći da sam uopće i imao poriv upitati se za pravi smisao poruke. U neku ruku, slično kao ona "Život je jedan, živi ga Fikreta!" i poruka da se misli pozitivno izgledala je tada kao dobra zajebancija i savršeni moto za život punim plućima, kao da sutra ne postoji. Tu i tamo pokoji ljubavni brodolom i nešto malo momačkog bluza nisu još uvijek bili dovoljni da uronim u suštinu poruke o pozitivnom mišljenju. Gledao sam poruku plošno i plastično, ne sluteći kako zapravo ništa nisam skužio.

A onda, kao u svakom prosječnom filmu, prođe još neko vrijeme i budiš se jedno jutro s onim olovnim okusom u ustima. Jedva ustaneš iz kreveta i doteturaš do lavaboa, pogledaš se u ogledalo i uplašiš se lika u njemu. Upravo si vidio sebe očišćenog od iluzija, napuštenog od mladenačkih hu-haj zabluda i čvrsto zagrljenog, gotovo čeličnim stiskom okovanog, hobotnicom sa osam groznih krakova –  odgovornost, obaveze, osmišljenost, ostvarenost, obećanja, svrsishodnost, pozicioniranost i zadovoljstvo.  I još ta njezina ružna glava, ta grozna spoznaja vremena koje galopira i taj iznenadni štrc tinte direktno u tvoje oči!

To jutro svima jednog dana dođe, bane kao nepozvan gost i nema teorije da ga dočekaš spreman. Barem jedan krak se probije i uhvati te za dušnik, pa hvataš zrak dok te dave odgovornost i obaveze, muka ti je dok te oko pasa čvrsto stežu svrsishodnost i ostvarenost, a vrti ti se u glavi od spoznaje kako tvoja pozicioniranost više izgleda kao brod izgubljen na pučini, nego kao kurs koji si mislio da si zauzeo nekoć davno kad smo svi šicali svoju bidućnost. I da, onda te dotuče (ne)zadovoljstvo koje ti ostavi samo toliko snage da se još možeš vratiti u krevet i nazvati kako ne možeš doći na posao.

Taj dan u kalendaru ostane utisnut sivim brojem, a ti se ostaneš boriti s krakovima hobotnice koji ti masiraju glavu sve nemilosrdnije, do geanice fizičke boli. Sive moždane stanice tog dana baš opravdaju svoju sivu boju, ti se najednom osjećaš grozno i imaš jak dojam da je najbolje zauvijek prošlo i kako u životu još ostaju samo šablon i gomila patnje. Osjećaš se kao da si tek sad skužio da si zapravo bačen u okove i na višegodišnju robiju, da si tu već odavno, ali da nisi htio vidjeti. Pogledom po kući tražiš nešto što bi ti odvuklo misli, ali ništa danas nema smisla i pitaš se hoće li ga ikada više biti?

I onda, nakon duge agonije, nekako se sjetiš onog smajlija. Ne možda onog sa zeljastom tvari u ustima, ali i taj pomogne, nego onog prvog, kojeg si te 1988. posve pogrešno shvatio. Nije to bila reklama niti poruka kako je majica iz raja stigla, nego uputa za preživljavanje u onome što neumitno stiže.

Tek sad ti je jasno, a dugo ti je trebalo da shvatiš, da „Misli pozitivno!“ nije ništa drugo nego prijeki lijek u trenucima kada te život "ščepa za gušu!", a za tu situaciju, naravno, nitko te nije pripremao. Odrastanje na bajkama uzelo je svoj danak, natpis "Misli pozitivno!" zato i jest izgledao kao bajkoviti moto, a ne kao poruka na kojoj zapravo piše – Bježi!

Ne znam kako vi, ali ne prođe danas ni jedan dan da negdje ne pročitam „Misli pozitivno!“. Pišemo jedni drugima u porukama, životni treneri nam to iznova poručuju, prodavači uspjeha ne skidaju ga s usana, a i doktori, kad dođe gusto, samo poruče kako je snaga u pozitivnom mišljenju. Pandemija poruke s majice koju prvi put ugledah onaj dan dok smo ispred zgrade glasno komentirali epsku utrku između Bena Johnsona i Carla Lewisa na 100 metara u Seoulu.

Ja sam taj dan, ne spomenuh vam to još, ponosno nosio majicu "Rambo 3", svoju prvu pravu T-Shirt u životu,  i bio sam siguran da dolazi najbolje vrijeme ikad! Vrijeme u kojem će svaki problem, ako ga i bude, biti pregažen voljom i mišićima Ramba 3.

A onda smo saznali kako je Kanađanin jamajčanskih korijena trčao s toliko dopinga u sebi da bi i konja ubilo. Najednom sport više nije bio nevin, olimpijade nisu bile važno je sudjelovati, curila je iz starog Bena krv istisnuta pod pritiskom dolara. Tko zna je li Johnsonu netko tih dana prišao i rekao – Misli pozitivno! Ali, nije bitno, ionako u to vrijeme još nismo ni kužili što to uopće znači. Niti da tamo to odavno tako funkcionira. Naše jutro još je bilo prilično daleko. Ali se spremalo. A rekoh, nismo još kužili.

Gledali smo blagim telećim pogledom oduševljenja, kao i ja taj dan u majicu sa smajlijem.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.