Krajnje je vrijeme…

Ljeto bi ovdje bilo sasvim podnošljivo, bez obzira na vrućinu, da nije omiljenog sporta naših medija i političara, koji u sprezi i ljeti prebacuju normu, onako udarnički. Taj sport je loženje naroda. Taman kad pomisliš da slijedi dugo toplo ljeto gdje će jedina sekiracija biti kako se uhvatiti hlada i odmoriti, oni ti se useru u ćeif.

Tradicionalno, o ključnim datumima, koji su nam ostavljeni kao baš za tu prigodu, baci se par kostiju k'o kerovima – i zatim ne treba dugo čekati da se začuje lavež bijesnih pasa sa svih strana. Još sad, otkad je internet dostupan svima, pa se i ona zadnja polupismena, zatucana i zadrta svjetina čuje dalje od svoja četiri zida, ne treba ni pet minuta da se loženje pretvori u plamen. Vrate nas u devedeset i neku, kao da nikad iz nje nismo ni izašli. No, sreća je da onoj tihoj većini u ovoj zemlji još uvijek sjećanje na rat stvara dovoljnu mučninu da ga ne požele ni na televizoru i sreća je da se još uvijek sva ta mržnja može ugasiti jednim pritiskom na dugme.

20 godina robije

I zbilja, ako ugasiš Facebook, ignoriraš udarne vijesti na portalima, ne čitaš izjave političara, ne pratiš vijesti na TV-u, ljeto može biti sasvim OK, baš kao nekad. Neka kerovi laju, ne moraš ti biti u paščari. Zalupi im vrata i otiđi u drugom smjeru. Ako to zbilja uradiš vidjet ćeš da u ovoj zemlji ljudi uopće nisu natakareni jedni na druge, da se okoristim riječnikom legendarnog Đipalo Junuza, i da nam zapravo nije potreban kompliciran stroj poput hepeka, nego jednostavno isključenje, pritisak na crveno dugme na daljinskom, ili bar na ono gdje piše MUTE.

Zbilja nismo zaslužili da nas se i dvadeset godina nakon završetka rata taj rat drži u šaci, da nas svakodnevno stiska za muda, da nam grči želudac i izaziva onu tupu bol u dnu stomaka. Nije red da se i dvadeset godina nakon budimo s glavoboljom, malodušnošću i strahom od onoga što donosi dan. Nije red da nam dvadeset godina nakon opet bacaju kosti da se oko njih glođemo, bilo ovdašnji domaći, bilo strani dušebrižnici. Nije red da opet padamo na iste fore. Jebem li ga, pa valjda smo nešto do sad naučili?

Dopustili smo da nas zatvore. Da nas getoiziraju. Sliku zemlje u kojoj živiš dopustio si da ti kreiraju mediji. I na osnovu te slike sudiš o drugima. A mediji su jako, jako zločesti. Počevši od onih javnih, pa sve do onih polu-tajnih. A najbolja stvar koju za sebe možete učiniti ovog ljeta je da umjesto gužvanja na nekoj bučnoj plaži napravite Giro d'Bosnia and Herzegovina. Pa bilo biciklom, bilo autom, bilo autobusom, konačno krenete upoznati zemlju u kojoj živite i ljude koji u tvojoj zemlji obitavaju. Jer, malo je nas ovdje koji se zbilja znamo. Većina nas se poznaje s televizije. A znamo da televizija, stari narod je imao tu izreku, iskrivljuje ljude. A kako iskrivi ljude, iskrivi i narode. I napravi od njih babaroge.

Vrijeme je da ti zajebeš njih!

Većina nas se poznaje s TV Dnevnika i to tako što se bojimo jedni drugih. Dnevnici, primijetili ste, uvijek siju strah i zebnju. Zato su im najavne špice onako dramatične. Kao da će odmah nakon Dnevnika smak svijeta. Da se još više plašite. A mi se u ovoj zemlji bojimo jer se zapravo ne poznajemo, jer su nam napumpali priču o međusobnim razlikama, o zlim namjerama, a naš strah je upravo uzgojen strah od nepoznatog. Kao kad sami ostanete u mračnoj šumi, vi u našoj svakodnevici imate širom otvorene oči, poput od straha premrle životinjice koja se plaši vuka. I onda što uradite? Da bi presjekli strah, krenete urlati, derati se, pokušavate biti strašniji od straha samoga. Eh, upravo to im i jeste cilj. Da postanete neartikulirani, da postanete lažno hrabri, da budete bijesni psi koji laju u mrak.

Zato, put pod noge, upoznajte zemlju. Upoznajte ljude. Upoznajte razlike. Iskoristite ljeto da vidite da smo svi isti u svojim problemima, u svojim željama, u svojim svakodnevnim potrebama. Upoznajte zemlju u kojoj svaki narod ima zapravo jednak udio dobroćudnih ljudi, jednak udio živčanih, namćorastih, tersova, jednak udio onih sa smislom za šalu i jednak udio onih koji su od nje operirani. Upoznajte zemlju u kojoj će vam malo tko, bez obzira čiji je on, a čiji ste vi, zalupiti vrata pred nosom i malo tko vas neće ponuditi jelom, pićem i kavom ako ste gladni, žedni i želite sjesti i upoznati se. Upoznajte zemlju u kojoj će vam svatko širom otvoriti vrata vidi li vas na pragu s „obrazli kesom“ u rukama i širokim osmijehom dobre namjere.

…and your ass will follow!

Jer, dragi moji zemljaci, koji god da ste – i bilo da ste iz Sarajeva, Posušja, Mostara, Banja Luke, Bijeljine, Trebinja, Zenice, Doboja, sve dok zbilja ne upoznate zemlju u kojoj živite i ljude koji u njoj žive, vama će se moći manipulirati. Sve dok sami ne vidite da su naše međusobne razlike zapravo benigne i u krajnjoj liniji zanimljive, uzbudljive i dobrodošle, vi ćete biti pogodan materijal za uzgoj predrasuda i najgori za sebe. Vjerovat ćete da ste samo vi Bogom dani, da ste samo vi pravedni i uzvišeni. A time nećete dobiti ništa, osim kur*a u čelo. Vama će se i dalje moći upravljati poput lutaka. Putem masmedija, izjava, pamfleta, izvanrednih konferencija, putem manipulacija starih k'o Grčka.

Uradite nešto za sebe. Učite sebe i učite o drugima. Mrdnite guzicom. Ili još bolje, mrdnite mozgom, a guzica će ga sama slijediti.