Košmar ljetne noći

Koja je ovo jalovina, čovječe! Svakog dana u svakom pogledu sve smješniji likovi izgovaraju sve luđe rečenice, koje njima očito ne znače puno, tek uobičajen dan u uredu, ali svakome s još malo mozga u glavi one padnu teško na želudac, k'o grah u ponoć.

A najgore u svemu što je tih nelobotomiranih sve manje, a budžetlija koji pristaju na sve što hoće, k'o što otpjeva Bebek sedamdeset i neke, sve više i više. Tako da grah u ponoć sve manje smeta većini. Prdi se i smrdi sve u šesnaest! U zemlji jakih festivala i slabog pritiska vode u slavini sve nemoguće je itekako moguće!

A riba smrdi od glave i repa jednako. Nekoć su se samo glavne face teškim riječima osjećali spremnima pogurati narod u sukob, u noćima pred velike događaje to je nekako bilo i razumljivo, netko je morao potegnuti, kad već i drugi potežu velike riječi i velike poteze.

A danas? Ista retorika, ali drugi ciljevi, velike riječi su odavno na dohvat ruke svima, provjerene i ovjerene, bez obzira koliko romansirane i mitološke bile, a pogotovo koliko veze sa stvarnošću imale,  danas su tu da spase stvar, skriju nerad i neispunjena obećanja. Neka jedu kolače, ako nemaju kruha, neka grade tunel umjesto mosta, ista stvar! U ovoj zemlji vazda ima onaj drugi, onaj koji je, srećom, kriv za sve. A ako nije drugi, ima i onaj treći.

Vladajuća krasta

Bez imalo skrupula koriste teške riječi apsolutno svi samo da bi sačuvali fotelju, položaj i moć, pa makar to bila i nižerangirana funkcija slijepog crijeva u nebitnom zapećku ministrastva, ali koja opet donosi socijalno, zdravstveno i redovnu plaću.

Gdje ne zna dužnosnik ili interesdžija, ima novinara što za sitnu lovu napiše krupne riječi s još krupnijim naslovom! Svaki napad na nerad i lopovluk napad je na sve nas! A onda se na to nakaleme sitne ribe, s pročitanom jednom knjigom u životu, koje vrište u komentarima drugome da se „edukuje i nauči istinu“.

Retorika koja liječi svaku bol političke nekompetencije podrazumijeva „hu – ha“ galamu na onog drugog, koji, naravno, ne voli čuti da ga se napada, pa uzvrati „u ime naroda“ čim prije, ali mu je drago, kao i ovom prvom,  što će ishod nakon galame opet biti isti.

Svak' će zadržati svoje pozicije, možda će se tek zarotirati funkcije nekolicine k'o u onom vicu kad upravnik zatvora odluči da će zatvorenici mijenjati odjeću, nakon što su se godinama šugavili u njoj, onako smrdljivi i neoprani, pa ih izvede na pistu i reče – ti mijenjaj s njim, ti s njim, a ti s njim! Ono, da se događa nešto, kad se već ništa ne događa…

Građanska zemlja seljaka

A zašto je to tako? U luđačkoj košulji Daytona niste mogli dobiti ništa drugo nego ovo – baruštinu u kojoj šarena akvarijska riba ima smatrati kako nema šanse ukoliko ne otkrije mimikriju pa se pridruži općem sivilu. Ili da izabere konačno stranu – nijansu kojoj najviše sliči.

U Daytonskom akvariju građanska država jednakih nakon toliko godina zvuči komično k'o Pervanov ispljuvak, iako se neki i dalje trude dokazati da je to većinsko stanje, čime su, makar mrtvi ozbiljni, zapravo komičniji i od komedije. Ili tragičniji od tragedije, kako vam drago.

Društveni usisavači ovdje  rade dvostrano, baš kao i oni kućni. Oni na jednoj strani usisavaju u sebe  sive i one koji pristaju biti takvi, a šarene se izbacuje daleko napolje.  Najgore je što su i mnogi sivi u zadnje vrijeme na izlaznim vratima, jer kapaciteti usisavača odavno su dosegli limite.

Mediokriteti u prvim redovima za sobom vuku vojsku sličnih točno da više ne možeš spoznati po čemu se razlikuje onaj gore od onoga dolje. Uravnilovka i menadžment mišljenja su jedno te isto, a krajni rezultat je anemično društvo koje nije podijeljeno samo kada ga gledaš s Marsa i u kojem malo tko uopće ima snage da poželi nešto promijeniti.  

Srećom, trguje se još uvijek, mora se jesti, piti i obući, a kako je lova ipak iznad svega, to nas i drži glavom iznad vode. I onog švercera s pijace i onog švercera iz ministarstva. Ali, vazda se pitam – što ćemo kada love, ono baš – baš, nestane?

Na temeljima čega?

Nismo se nigdje makli već toliko godina? Naravno da nismo – svezani u luđačku košulju svi smo polako poludjeli. Tko ne poludi nije normalan, reče netko. I točno tako, isparcelizirana zemlja koja živi na temelju labavog dogovora da rata neće više biti, ne može ni živjeti drugačije nego u stanju latentnog rata, pogotovo jer na sceni nema mudonja koji će reći da nismo svi mi ovdje definirani od 1992. Ili 1993. i da ne može ta četverogodišnja epizoda biti temelj definicije baš svega u Bosni i Hercegovini.

Ali, tako je to u luđačkoj košulji, kad ne ide kako već ne ide, uvijek ima rješenje – intenzivno posjećujmo mjesta pobjeda, stradanja ili proboja, ako ih nemamo dovoljno dodajmo još koje – show must go on! Mjesto naše pobjede, mjesto je njihovog poraza, mjesto našeg poraza, mjesto je naše pobjede, mjesto našeg stradanja, opet je mjesto naše pobjede. A ako ponestane stvarnih mjesta – u zemlji u kojoj su svi pobijedili - izmislimo nova, zapišavajmo i gradimo spomenike – ili, ako i to nije dovoljno, snimimo neki film ili seriju! Dajmo si igara, a kruha će valjda odnekud biti.