Kolika je stvarno cijena kvadrata?

Gledajući grozne slike stradanja sirotog naroda u Turskoj i Siriji, čitajući danima objašnjenja stručnjaka kako se mnoga rušenja zgrada nisu smjela dogoditi, ali nemar, korupcija, pohlepa i sebičnost učinili su svoje, ne mogu skriti zebnju. Latentnu, ali ipak prisutnu zebnju.

Ne bez razloga, u trusnom smo području, starijima je dovoljno reći Skopje, Banjaluka ili Podgorica pa da im ledeni osjećaj straha prođe niz kičmu. Treslo se i u Hercegovini puno, kroz desetljeća je dobro drmalo, ali nikad nije ugodno bilo osjetiti ga, niti će to ikad biti.

Ne možemo znati da neće

Prisjetimo se, nažalost, nedavno se jedan mladi život tragično ugasio u Stocu. Da, bio je i onaj veliki potres u Stonu 1996., a još uvijek svakodnevno svjedočimo što je zemljotres učinio prije dvije godine Zagrebu, pa onda Petrinji i okolici. I što se događa kad se nejaka i korupcijom umrežena država k'o fol uhvati u koštac sa posljedicama potresa.

Dok traje medijski fokus i vrijedne ruke humanitaraca i volontera mogu izdržati sve vlastite životne obaveze, sve se čini kao povratak nade i života. A onda dođu političari, spletkaroši i profiteri – i ugase i nadu i život. Zato, i ne samo zato, ne poželjeti zemljotres nikome! Ni najgorem neprijatelju.

Razmišljam o tome zadnjih dana, dok hodam gradom, poput oblaka mi lebdi nad glavom. Uzalud ponekad riječi stručnjaka da nema šansi, barem ne velikih, da kod nas zagrmi preko sedam po Richteru. U glavi mi scene s televizije, ljudi pod ruševinama, katovi neslagani poput palačinki, neke zgrade skoro netaknute, druge u prahu i pepelu.

Samo nek' je pošteno, pa koji koga prevari!

Uvuče se u čovjeka nekakva anksioznost, ljut si ovako izdaleka dokle sve može ići ljudska pohlepa, dokle sve vodi bezobzirnost onoga kome dolar više vazda treba u životu. Danima već gledam i gdje nisam do sad često gledao, okom ciljam svaku zgradu, od donjeg kata do onog najvišeg.

Reklo bi se, skeniram, onako poluamaterski, jer i ja sam nekoć statiku polagao i konstrukcije izučavao. I što vidim? Ništa što bi me uvjerilo da vam kažem – ne može to kod nas onako kao dolje kod njih. Kako ono rekoše? Korupcija, pohlepa, nemar i sebičnost? Kuku!

Nadam se, najtoplije moguće, da nas priroda neće staviti na kušnju, da će, i ako nekad u budućnosti zatrese i zagrmi, to biti oko pet, maksimalno šest stupnjeva, mada bih volio da nikad više, barem za naših života, bilo što ovdje trese, lupa i udara. No, nikad ne znaš, zar ne?

Zamisli, čovječe, da priroda, pomoću tektonskih ploča i njihovog sudara, snage nepojmljive običnom čovjeku, krene u inspekciju svih naših „majstorija“ u zadnjih nekoliko desetljeća? Ne mislim samo na novogradnju, koja je niknula i gdje se ranije nije smjelo.

Ziđaj, ziđaj, samo ziđaj!

Mislim i na zgrade i nebodere koji idu prema svojim ozbiljnim godinama, prepušteni samovolji svakog stanara ponaosob. Jedan ruši, drugi buši, treći rastura i opet tako četvrti, peti, šesti...dvadeset osmi, pedeseti.

Ne mislim samo na investitore, prave poštenjake, koji su u skupi kvadrat gurali jeftine materijale, štedjeli na kvaliteti, a bome i kvantiteti. Ne mislim samo na neimare koji su „mećali“ kat više nego je projekt predviđao i one koje su gledali gdje da uštinu na armaturi.  

Mislim i na mansarde, koje su, znamo kako, „ukrasile“ nekadašnje krovove i vrhove zgrada, koje su često dobivale izgled frankeštajna, sa onim šavovima na fasadi, gdje su se kalemili novi stanovi, poništavale nekadašnje „šiše“, terase i veš kuhinje. Takozvane zajedničke prostorije.

Mislim i na raznorazne genijalce koji su adaptirali stanove po svojoj volji, bez obzira na statiku zgrade razbijali nosive zidove, bilo da su širili životni prostor dnevnog boravka, kupatilo -  ili od stana pravili prostor za butik, kafić ili kladionicu. Statika? Ma, bjeri! Nit' bi koga pitao, nit' bi se tko raspitivao, nit' bi koga slušao. Ožeži! Mislim na one zbog čijeg bi komotnijeg kupanja i, da 'prostite, sranja, sutra svi mogli završiti u podrumu.

Svaka ulica u gradu – Kalemova!

Mislim i na one koji su na stare temelje natovarili teret novih katova, mislim na sva proširenja, dograđenja, nadgrađenja, a koje je rijetko tko legalizirao, čak rijetko pokušao konzultirati nadležne službe ili stručne ovlaštene osobe s prostim pitanjem – smije li se ovo ovako? Hoće li ovo držati?

A službe k'o službe. Družbe k'o družbe. Možete li staviti ruku u vatru i reći da su naši nadležni bolji i manje skloni javašluku i korupciji od onih u Turskoj ili Siriji? Da su skupi kvadrati dokaz da nema mjesta za brigu, jer graditelji su prvo imali na umu da zgrada izdrži i najteže?

Možete li se zakleti da su naši investitori i graditelji nimalo pohlepni i potpuno čovjekoljublju predani da nikad ne bi dozvolili da se lošim materijalima, štednjom na debljini zidova ili ignoriranjem sigurnosnih graditeljskih standarda, danas, sutra ili bilo kad, njihovim zgradama nešto ružno dogodi?

Vjerujete li ili samo mislite da vjerujete?

Možete li se kladiti da su standardi gradnje koje smo tako ponosno spominjali osamdesetih, nakon svih onih potresa koje sam spomenuo u početku teksta, uspjeli preživjeti tranziciju društva i države iz donekle ozbiljnih u krajnje neozbiljne? Možete li biti sigurni da je zgrada u kojoj stanujete, nakon svega, spremna sutra, ne daj Bože, odgovoriti na zemljotres kako je jednom netko, valjda, zamislio da može? Kako možete uopće biti sigurni?

Ako mislite da može i da smo mi drugačiji u stanogradnji i društvenim odnosima, onda ste sretni. Spavat ćete mirno i nikada nećete pomisliti što bi bilo, kad bi, gluho bilo, ipak bilo? Danas, sutra, prekosutra. Ili bilo kad. Jednog jutra, jedne gluhe noći, u po' bijela dana...

Nećete nikada u tom slučaju razmišljati o tome kakav bi tek ovdje kaos nastao kad znamo kako nam ne funkcionira civilna zaštita (šifra: snijeg iz 2012.), kako smo neorganizirani i neodgovorni. I kako živimo nad nikad do kraja zamuljenim rudarskim jamama, vrtačama i tko zna čemu još što krije ovaj krš.

Koja je prava cijena kvadrata?

A tek, zamisli, da nam opet treba obnova, pa da te političari obnavljaju, sve te novce koji dobri svijet pošalje da oni raspoređuju u ime brige o tebi. I onda odu tko zna kome, a ne onome kome treba. Uh! Muka mi i od same pomisli na to.

Ostaje nam molitva. Da nas nikada ne potrese. Da nas nikad ne pretrese. Iskreno, bojim se da će nam u pretresu pronaći i previše toga. Previše istine koja boli. Previše očaja jer smo šutjeli. I opet bi, ne sumnjajte, bilo po sirotinji.

Zato, gluho bilo, nadam se da neće. Toplo se nadam. Jer jedino tako nikada nećemo saznati pravu cijenu minulih godina.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.