Koka mozgovi na vrelom asfaltu

A što je vruće, majku mu…ugrijalo je za popizdit'…upeklo k'o nikad… Zadnjih dana samo to slušam i nekako mi se čini kao epidemija.  Čini mi se da smo kolektivno zaraženi virusom iščuđavanja na velike vrućine u sedmom mjesecu. Kao da nam je činjenica da je vruće u srpnju ušla negdje u mozak i nametnula se svemu drugome, pa počinjemo razgovor s tom temom, ulazimo u prodavaonice s tom pričom, a glavna stvar što se budućnosti tiče nije ni ekonomija ni politika, nego – kolika će temperatura biti sutra?

Super je, inače, dok se narod zaokuplja trivijalnim stvarima, a iako bi me sad neki mogli i naružiti, smatram da je vrućina u sedmom mjesecu svakako trivijalna stvar za raspravu i brigu, jer, otkad postojim na ovom svijetu, a ima tome četrdeset godina, sedmi mjesec je bio vruć, pa slobodno mogu upotrijebiti i onu popularnu riječ iz medija – paklen!

As sure as the sun...

I to je činjenica, kao što sunce svakog jutra izlazi, svaki dan iznova (iz naše zemaljske perspektive, svakako) ili činjenica kao da nam je nad glavom mjesečeva pojava i čitav nebeski svod. Vrućina u sedmom mjesecu normalna je u Mostaru kao što je normalno da je zima u Sibiru gadna, a u nordijskim zemljama hladna. Kao što je i kod nas zimi teško da će temperatura iznad 15 i to nas uopće ne čudi, zar ne?

I sve što radimo u zadnje vrijeme je zapravo medijski orkestrirana kuknjava oko nečega što smo znali da sigurno dolazi – i, što je još najgolemije, za što smo znali kada dolazi. Ali, fuckin' sezona kiselih krastavaca, novinarskim žargonom rečeno, svake godine uzme danak i uvjerava nas da je vrućina u srpnju golemo iznenađenje!

Iščuđavamo se oko nečega što je, dakle, bilo predvidivo i očekivano. I pritom pokazujemo zabrinjavajuću količinu čudnog ponašanja. Plašimo se boje na meteoalarmu, grozničavo u novinama pratimo koliko je ljudi Hitna jučer pokupila, a najgore od svega – zaboravljamo i ne pamtimo apsolutno ništa! Mediji pišu i bilježe, ali ih je danas mnogo senzacionalistički nastrojenih pa je sve nekako u pozoru i s uskličnicima.

Nije nikad bilo 'vako! - Ma nemoj?

Pa kad ti napišu da je 39 stupnjeva danas dokaz da se Zemlja opasno zagrijava i da nema sutra, tebi se teško sjetiti da je u isto vrijeme prije dvije godine bilo 42, a da ne spominjem ranije godine, kada je znalo biti i više (samo nam nisu smjeli reći!). Sjećam se dugih tropskih noći kad bih ustao piti vode, a za mnom išli, u najvećem redu, čaršaf, madrac, pa onda i krevet, prilijepljeni skupa, kao kakav sendvič.

Ili kad uđeš u automobil, a automatski voda krene s tebe, čini ti se kantu bi mogao napuniti. Halo, ljudi, gdje nestade memorija? Babe i stare tetke koje otpuhuju na vratima kao da je došao sudnji dan, ljudi u bijelim potkošuljama od početka do kraja ljeta, neki vazdan goli do pasa…ta nije prije trideset godina u ovo vrijeme oko Wimbledona bilo minus pet, nego od kad je svijeta i vijeka vazda preko 30 i bliže 40, ako ne i preko toga.

Sedmi i osmi mjesec u Mostaru su vazda, otkad znam za sebe, bili fešta topline, izložba vrućine, tradicionalna manifestacija teškog spavanja i kongres cvrčaka koji rikavaju od svirke u obližnjoj krošnji. I bez klima se znalo preživjeti bez problema, a kamoli sad kad u svakoj kući i u svakoj radnji puše na 22.

Suncem okupana djetinjstva, anyone?

Bili su to mjeseci praznih glavnih ulica u podne, neopisive igre jare koja leluja nad asfaltom i gomile suhog opalog lišća…samo pogledajte slike, evo vi koji ste rođendane, recimo, slavili u ova dva mjeseca. Koliko god idete u povijest, vidite mršavu, oskudno obučenu dječicu (šorc, speedo kupaće ili neke lahurne bermude, a gore što se već nabaci, ali najčešće ništa) i ukućane u najprozračnijem mogućem izdanju, a svima pod očima znojni podočnjaci od sparine. Manje godina, manje kilograma, ali vrućina potpuno ista. Možda smo je zbog tog manjka svega bolje i podnosili?

Sve je, dakle, isto kao i ranije, ali svake godine iznova mi se kolektivno imamo iščuđavati što je došao srpanj i što je, eto, vrelo. Kao da nije bilo nikad ranije tako. kao da je sedmi mjesec prvi puta ove godine vruć! Mi se svake godine iznova idemo plašiti jer je iz žutog meteoalarm prešao u narančasto, a evo ga sutra najavljuju crvenog. Posebno se čudim onima koji su djetinjstvo proveli igrajući lopte do besvijesti na suncu, od jutra do sutra, sve dok ne ogladniš, i koji si se borio nakon svake utakmice pod prvim balkonom za prvi gutljaj vode od dobrog susjeda riječima „Prva mi žeđ!“.

Kad zaboraviš Juli

Danas pušeš kad vidiš da je 36, strah te kad vidiš da je 39, kao da nisi nikad bio na 44, 45. I još se radovao jer smo najtopliji u zemlji! Ne tražim od tebe da igraš lopte na ćelopeku, nego samo da se sjetiš da je vazda bilo vruće i da se sjetiš kako znaš pamtiti. Johnny je jednom lijepo rekao – Tko ne pamti, iznova proživljava! I? Je li bio u pravu stari Branimir?

A ja bih volio da je naše slabo pamćenje samo prisutno po pitanju temperature, no veliki je problem što mi ne pamtimo apsolutno ništa i tako lako se dajemo u ruke senzacije i straha. Čovječe, kad te tako lako usmjere u pogledu temperature, kako te tek lako rade oko ozbiljnijih tema?  Oko onih gdje ti je pamćenje inače malo mutno ili gdje odavno drugi pamte za tebe…