Klub 69

Postoji ta priča koju nam stariji vole ispričati, a mi širom otvorenih očiju i usta slušamo, ne vjerujući da je to ikad moglo biti, kao da nam pričaju bajku. Smiješno je kad se ljudima u četrdesetim godinama života pričaju bajke, ali, majke mi, tako izgleda. Zbilja nestvarno zvuči podatak kako je nekada na ovim prostorima jedan umirovljenik bio pokriven sa čak četiri radnika.

Dobro, možda nisu sva četiri bili radnici, bilo je i tada uredskih poslova, raznih "lezi 'ljebe da te jedem" zanimanja u birokraciji, važnih uloga poluge ili malog šarafa sistema, a bome bilo je i zabušanata svih vrsta, no kako ovdje papir sve trpi suha statistika kaže da je bilo upravo tako. Jedan penzioner dolazio je na četiri uposlena, što statistički znači da je u jednom trenutku dosegnut ideal socijalnog društva, nikad do tada viđenog na ovim prostorima.

Odlazak u mirovinu, pa bio ti direktor ili rudar, inženjer ili varilac, slavio se kao dobitak na lutriji, sa 65 godina, a neki i ranije, uz prigodnu su feštu odlazili s posla zauvijek – i to ne u mrak i beznađe, nego u solidno potkožen život pun slobodnog vremena. I bilo je razloga za slavlje - još uvijek je pred tobom bilo finog života, igranja s unucima i laganog truljenja pred televizorom ili igranja šaha na zidiću sa sebi ravnima. Da se ne pretjera, nisu to bile bajoslovne pare, nikad naši penzioneri nisu mogli sebi priušiti mjesece na kruzeru, ali za neki pošten lokalni život je bilo dovoljno.

Par mjeseci navikavanja da nakon uzbuđenja nedjeljnih utakmica Prve savezne fudbalske lige ne treba strijepiti od radnog ponedjeljka, te češći život sa suprugom, bila je jedina prava žrtva prijelaska iz radnog u mirovinski staž. Sve ostalo bilo je riješeno i pokriveno, a od mirovine se, rekoh, moglo pristojno živjeti. Mogao si namiriti sebe i gospođu, svako malo kupiti unucima nešto slatko, a ako si radio u iole boljoj firmi, i sukladno tome imao jaču mirovinu, znali su se bome i vazda potrebujući sinovi i kćeri ogrebati o tebe veoma ozbiljno. No, to je bilo neko drugo vrijeme.

Nisu svi stigli previše uživati u arkadijskoj mirovini, mojim djedovima je recimo rat već za pet, šest godina stvari resetirao na nulu, pa su do kraja života umjesto od pristojne mirovine živjeli od one mizerne sadake nove države u vječnoj tranziciji. Ali to ne mijenja činjenicu da su u jednom trenutku imali u rukama socijalnu pravdu da se nakon 40 godina rada i zalaganja možeš i ovdje odmoriti jer si to zaslužio. Mene iz tog perioda najviše drži sjećanje na poštara koji bi donosio mirovinu uvijek u friškim svežnjevima novčanica, a ako bih bio prava smjena u školi taj dan, osim poštara, i ja bih dobio neki bakšiš. Miris friškog novca zauvijek ostane u nozdrvama, mislim da mi ga i test na covid može i dan danas detektirati.

U međuvremenu, sve znamo. Bio je rat, stare zasluge spale su s konja na magarca, fondovske kase ispraznili su najbrži i najbezobrazniji, a nekadašnje mirovine dostojne čovjeka spale su na nevoljku isplatu mjesečne nadnice za preživljavanje. Broj umirovljenika nakon rata rapidno je porastao, umetiljali su se među one koji su mirovinu zaslužili i mnogi koji su je sredili – s namjerom da i oni dvije trećine života provedu u mirovini. Glasačka mašinerija se nije više naslanjala na sve rijeđe radnike koliko na ove druge.

Radnik je, narodski rečeno, pao kurcu za uši. Taj nekadašnji pokretač i zamajac društva spao je na minimalac, nedovoljan ni sebi, a kamoli onom umirovljeniku koji je na njega računao. Diletantski ili nikakvi planovi razvoja i rekonstrukcije ekonomskog miljea u zemlji, ulaganje u sve samo ne u razvoj tržišta rada i proizvodnje, gomilanje administracije i uhljebljavanje po stranačkim linijama na naproizvodnim mjestima, kao i iseljavanje ljudi u bolje sutra na kraju su urodili činjenicom kako je onih mitskih četvoro radnika na jednog penzića spalo na nevjerojatnih 1:1! Dobro, navodno je još uvijek 1,2 uposlenih naspram jednog umirovljenog, ali je posve jasno da trend ne igra u korist ovih prvih, pogotovo jer radnici koji prave dodatnu vrijednost gotovo da ne postoje.

I da, nije ni pandemija bitnije oslabila pozicije umirovljenih, kako su se neki možda ponadali. Uglavnom, matematika je okrutna i egzaktna – nema te zemlje na svijetu koja može dugoročno izdržati ovakav odnos radnika i umirovljenika. A našoj sposobnosti trpnje usprkos – ne može ni Bosna i Hercegovina.

Stoga, nije više uopće pitanje hoće li, nego je samo pitanje kada će, jedna od mjera za spas mirovinskog sustava, biti podizanje starosne granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina. Dvije su to godine bajpasa, dvije godine brejka, dvije godine uzimanja daha, koje će, kad se spusti klapna pred nesretnicima koji su taman došli do 65, samo da bi shvatili da moraju izgurati još par godina na radnom mjestu, iznuđenim potezom dati malo prostora mirovinskim fondovima da udahnu zraka.

Teorijski to su dvije godine bez novih umirovljenika u kojima bi se odnos uposlenih i umirovljenih trebao malo popraviti u korist zaposlenih, odnosno onih koji plaćaju veći iznos u mirovinsko. Naravno, to je samo u teoriji, koja kad je malo dublje pogledate izgleda dosta nečovječno, jer računa i na to da će jedan dio umirovljenika u tih par godina otići u vječna lovišta i dodatno doprinijeti popravku odnosa snaga i tako olakšati budžetu barem malo.

I, naravno, to je samo kratko, jer dvije godine brzo prođu i općenito su dvije godine malo za bilo kakve radikalne genijalne ideje i njihovu provedbu. A što nakon dvije godine? U ovoj zemlji skoro polovica svih uposlenih starija je od 45 godina, njih 42 posto je starije od 50, a to daje katastrofičnu sliku – mladi se ne zapošljavaju, a stariji dolaze na naplatu! Rezultat? Poražavajući! Budućnost nije nimalo svijetla.

U jednom trenutku će nam se samo "spojiti tlakovi" i budžet više neće moći podnijeti isplatu mirovina, čak niti uz neke kozmetičke prepravke motornom pilom ili tko zna koje po redu zaduživanje kod komercijalnih banaka. Usput, ne smijem pomisliti i na one nekadašnje mlade, moju generaciju, koja u divljim tranzicijskim godinama nije marila za uplate doprinosa, koja je radila kod gazdi za keš na ruke, a koja nikada neće niti dočekati mirovinu, makar će doći u mirovinske godine. Ne smijem ni pomisliti što će biti kad zaboli, kad zatreba...

Ne smijem niti pomisliti na sve one koji su u svojim pedesetim shvatili da su se zajebali, i da su ih zajebali, pa su sad ni tamo ni ovamo. Nije im uplaćivalo staž, nisu se, da budemo do kraja iskreni, previše ni bunili što to ne čine, a sad su na ničijoj zemlji – u svojoj višak, a za njihovu prestari. Drugim riječima, nama će tek neke stvari doći na naplatu, a tek tada ćemo vidjeti ono što smo trebali odavno vidjeti. Kao u onom bolno istinitom vicu da nam se smiješi lijepa budućnost, crkava od smijeha!

I što onda? Nova kozmetika? Novo pomjeranje granica? Još dvije godine?

Recimo, 69?

69 Lijepo zvuči, još bolje izgleda, ali samo kad imaš čime. Ovdje je odavno mlohava čuna.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.