Horor priča: Uhljebi su oko nas!

Svako malo pojavi se na sceni neka stranka koja kao važan dio svog programa navodi borbu protiv uhljeba. Uhljebi su, da se razumijemo, stvarno postali faktor opterećenja za državu, ne samo ovu našu, nego i svaku državu u regiji. Uhljebi su u javnoj komunikaciji za balkansko društvo baš kao grinje za madrac, čine ga memljivim, teškim i zrak kroz njega teško fluktuira. I alergija na uhljebe je prilično velika, baš kao kad govorimo o grinjama. Nema koga ne svrbe svi ti uhljebi okolo, nema tko vam neće za kavom ispričati neku štoriju o uhljebima, češkajući se u predjelu stomaka ili po bradi i škiljeći na jedno oko značajno upirući prstom u nekoga tko prolazi drugom stranom ceste ili naiđe automobilom solidne švapske marke.

-Eno ga uhljeb! Jes' majke mi moje! On ti radi u…vjerovao ti meni ili ne, stari ga zaposlio preko tetka, a on zna šefa! Uz prigodnu psovku, poznanik će vas informirati kao oko vas uhljebi rastu i bujaju i kako treba seliti odavde.

A onda će vas za dva mjeseca iznenaditi kad vam mahne iz službenog Audija, jer je, nekom pukom srećom, postao savjetnik ministra.

Vječne sluge usluge za uslugu

Uhljebi, to manje-više svi znamo, nastaju u zemljama tranzicije gdje funkcioniraju manje ili više ista pravila ponašanja već godinama. Tamo gdje je isti kod shvaćanja društvenih relacija i gdje je isti modus ponašanja prema obnašanju javnih funkcija. Uhljeb nastaje u klimi prenaglašene rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. A kao što znamo, naša umjereno kontinentalna i mediteranska klima upravo je odlična za nastajanje i razvoj takozvanih uhljeba.

Kako ćeš, uostalom, ovdje odbiti zamolbu bliže i dalje rodbine, kuma, starog prijatelja, zemljaka ili, ne daj Bože, stranačkog kolege, pri tom još i pretpostavljenog? Pitam ja vas je li uopće lako biti u mogućnosti zaposliti nekoga, a ne proizvesti uhljeba? Je li uopće lako danas izigravati papka koji zapošljava po natječaju, grozničavo tražeći najsposobnijeg iz naroda, kada je puno lakše čitav natječaj namjestiti da posao dobije, recimo, mali od Pere? Je li uopće nekome u interesu da se, oprostite na izrazu, zajebava s traženjem idealnog među sto kandidata, ako već ima preporučenog sjajnog momka ili curu za tu funkciju? Je li netko ovdje uopće spreman riskirati nečiji bijes i doživotno ignoriranje tako što će izbjegavati učiniti uslugu poznaniku, kumu, rođaku ili šefu stranke, kad već sve formalno zadovoljava i preporučen kandidat? Je li netko baš toliki mudonja da traži dlaku u jajetu i gine za nekakve ideale, ako mu se već sve samo kazalo? Uostalom, proizvodnja uhljeba je uvijek višestruko korisna za onoga koji uhlebljuje, jer će i drugi uhljebljivati za njega u svojim firmama, u svojim institucijama – kako to već kod nas biva, svaka usluga završit će protuuslugom.

Matematika je egzaktna nauka

Nego, da se vratim malo na početak. Svako malo se pojavi stranka koja želi privući glasače tako što glasno podvikne – Mi ćemo počistiti uhljebe! Dosta je bilo, otpustit ćemo 80 posto administracije, pretrest ćemo sva javna poduzeća, izbaciti nogom u dupe svakog uhljeba iz njih! Uhljebi su glasačka mašinerija stranaka na vlasti, mi ćemo ih srediti!

I, naravno, dobiju pljesak svih onih koji nisu u krugu aktualnih uhljeba. A to što nisu je sasvim jednostavna matematička radnja u kojoj ukupan zbroj radnih mjesta u javnom sektoru višestruko manji od broja potencijalno zainteresiranih. I onda je sasvim normalno da imamo one koji su unutra, a koje skupnim imenom ovi što su vani zovu uhljebima.

A uvijek kad čujem da će se netko boriti protiv uhljeba i riješiti nas istih, mene nekako strah od barem dvije stvari. Prva je, ako već netko krene čistiti uhljebe, kako će znati tko je zbilja uhljeb, a tko je tu zbilja zaposlen radi stručnosti i marljivosti? Ima i toga, ne bojte se, jer ovo društvo kako – tako funkcionira, što znači da unutra ipak ima i onih koji rade svoj posao. Ili, kako ćemo znati tko je upao kao klasičan uhljeb, ali se vremenom dokazao i kao dobar obnašač funkcije? Hoće li, zamišljam, postaviti protivnici uhljeba kakav prijeki sud, kao što su, recimo, bili oni narodni sudovi poslije onog rata, koji će po kratkom postupku, uz dva svjedoka, uhljeba riješiti metkom u č…ovaj, nogom u stražnjicu? Ili tu akciju kane organizirati kao kakav lov na vještice, znate ono, kao u Srednjem vijeku kada je vještica bila svaka ona žena koja bi ubačena u jezero odbijala potonuti?

Welcome to Grinjaland!

Druga stvar je, što se uvijek plašim da potencijalnim čišćenjem jednih uhljeba na njihova mjesta upadaju drugi. Kao što smo to već viđali od mnogih predizborno poštenih, a nakon izbora mnogo kvarnih stranaka. Što ne čudi, jer uhljeb nastaje bilo gdje u klimi prenaglašene rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. A kao što znamo, naša umjereno kontinentalna i mediteranska klima upravo je odlična za nastajanje i razvoj takozvanih uhljeba. I uhljeba na uhljebe, pa opet na sve njih nove uhljebe. I možete pričati bajke, ali svaka stranka će kad – tad morati sebi osigurati vjerno glasačko sljedbeništvo. A ima li boljih za to od uhljeba?

I na kraju, tko su uhljebi? Tko su te grinje društva? Ne tražite ih okolo, ne upirite prstom. Možda su to tetak, stric, majka, otac, rođak, strina, tetka, samo tome niste pridavali važnost, jer uhljebi su, kao i vampiri, uvijek neki tamo, i uvijek neki drugi.

Pogledajte se za početak u ogledalo i recite si iskreno – jeste li i vi grinja društva ili samo niste još poprimili pravi oblik? Niste li uhljeb koji samo nije dobio pravu šansu? Ili je, zapravo, još uvijek, iz nekog samo sebi poznatog razloga, niste niti tražili? Ili jednostavno čekate da „dođu naši“, pa da vas uhljebe?