Gdje nestade budućnost?

Kad sam prvi put spoznao da postoji budućnost, a bio sam tad još sasma mali, prikazali su mi je kao nešto u čemu će se ogledati sav naš napredak i boljitak. „Sine, budućnost će biti svjetla! Sve što danas nije dobro, što nije savršeno, sve što nam fali…e, toga će biti u budućnosti, bit će savršeno i čista uživancija!“ A što će roditelji nego gledati u budućnost svoje djece i sanjati za njih bolji svijet? S takvim obećanjima dijete je imalo dojam da zbog budućnosti vrijedi živjeti.

Pa i novine, majka im stara, u to doba kad sam bio sasma mali, sve su vrvjele obećanjima o gradnji cesta, pruga i tvornica, hranile nas informacijama kako ćemo u budućnosti svi letjeti vlastitim pogonom u obliku raketnog ruksaka na leđima, kako će nam roboti pomagati u kući. Milivoj Jugin je pisao kako ćemo već 2020. naseliti i Mars, svako malo citirali su Arthura C. Clarkea koji je onim svojim masivnim đozlucima vidio dalje u budućnost od sviju nas, a nemali broj stručnjaka se kleo kako će na zemlji biti mir i blagostanje, jer će ga upravo uzrokovati ogroman tehnički napredak!

Budućnost vrijedna življenja

U projekciji budućnosti spominjali su tada nezamislivu komunikaciju - mobilne telefone i moćne kompjutore kao dio svakodnevnice, pisalo se o produljenju života na par stotina godina i o tome kako samo što nisu ljudi pronaši lijek za rak i eliksir života. Obećavali su napredak uz tehniku – i život je bio vrijedan življenja!

I tadašnja država, skupa s društvenim poretkom, živjela je na temelju očekivanja bolje budućnosti, još od vremena slogana – „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas“ budućnost je bila isprika za nesavršenu sadašnjost. S dozom optimizma naglašavalo se da će sav aktualni trud jednog dana biti nagrađen i da će i socijalistički čovjek ravnopravno sudjelovati u ostvarenju čovjekove budućnosti. Lošije danas, za bolje sutra! Neki se možda i sjećaju.

Podsjećalo je to na obećanje vjernicima da će zagrobni život biti čista uživancija – i ne sumnjam da se i u slučaju socijalizma kod mnogih istinski vjerovalo u svjetlu budućnost. Jer čovjeku treba vjera, treba mu nada, treba mu svjetlo na kraju tunela kao potrebna doza optimizma, čak i ako je svjetlo samo nacrtana žarulja.

Domaće rupe u tkanju džempera budućnosti i greške u koracima nadograđivane su općim civilizacijskim najavama napretka u kojem su prednjačile svjetske sile. Prodavala se strana magla za domaću uporabu, ali svejedno – svi smo nekako gledali u otvor i svjetlo na kraju tunela. Čak i oni koji su bili protiv sistema, imali su neku svoju viziju budućnosti bez tog sistema. Sjajnu, dakako!

Bilo kako bilo – budućnost nam se smješila! A onda nam je naglo crkla od smijeha!

Mrka kapa

Negdje, ne znam točno gdje, vjerojatno je za to kriv dugi niz događaja, dogodio se prijelom. Prošli smo crtu, a da nismo primijetili – i čitav svijet se okrenuo naopačke. Odjednom je sve postalo surovo, oporo i zlo. Nestala je vjera u budućnost. Nestala je slika o budućnosti kao poželjnoj destinaciji Pogledaš novine i portale – nigdje svjetle budućnosti! Sve neki strahovi i neizvjesnost – te nestat će nam nafte, te roknut će nas meteor, te vreba virus, ISIL se širi, Putin sprema pakleni plan, zemlja podrhtava…

Pisao sam neki dan da je još uvijek dobro dok su loše vijesti zapravo vijesti, ali mediji su zbilja pošli putem krajnjeg pesimizma. Osvrnite se, nitko nas ne tješi da će biti bolje, nitko više ne priča bajkovite priče o slatkoj budućnosti! Nitko više ne traži strpljenje, još samo malo truda i nastupit će blagostanje! Tu i tamo u predizbornoj kampanji neki političar izjavi obećanje koje već na usnama zvuči kao zajebancija i time samo uprska stvar. Ljudima se već u startu uzima nada u bolje sutra, pred očima im se topi optimizam. A iz svega kao da izbija poruka: Potroši sve što imaš danas, jer sutra tko zna hoće li i svanuti!

Rotacija od 180 stupnjeva

U takvom ozračju normalno je da nitko više nema živaca za ispunjenje sna u budućnosti. Nitko nema vremena za čekanje da budućnost bane na njegov prag. Taj san o svjetloj budućnosti čovjeku se i ne nudi. Nudi se eventualno ispunjenje želja odmah i sada. A za to se dižu krediti. Koji čovjeku daju sreću u trenutku, ali mu budućnost upropaste na dugi niz godina. U međuvremenu ona sreća trenutka nestane kao da je nikada nije niti bilo.

Sve ono što nam je nekad izgledalo kao slatka budućnost, istina, danas zvuči malo naivno. Jer, ta budućnost se pokazala uglavnom neispunjenom. Dobro, mobilni telefoni, kompjutori i roboti su među nama odavno, povezali smo se internetom, umreženi smo više nego bi trebali biti, ali još uvijek ne letimo i nismo naselili Mars, a najgore od svega što nam sav taj tehnički napredak nije donio ništa na polju mira i blagostanja. Čak nas je srozao, izvukao sav jad i čemer na površinu, istaknuo ljudsku glupost, teror i mržnju doveo na svačiji prag. Neizvjesnost, strah i nemir jači su od mira, harmonije i zajedničkog suživljenja. Sadašnjost zuji kao u košnici, a budućnost nam se čini mrkom i negostoljubivom.

Bajkovita prošlost kao azil za sve

U takvoj situaciji, posve je očekivano da se ljudi zakopavaju u prošlost. Jer, prošlost, kakva god da je bila, izgleda bajkovito u odnosu na neizvjesnu budućnost. Ljudi danas sebi pričaju bajke o prošlosti, izbacuju činjenice koje bole, ostavljaju romansirane trenutke - uljepšavaju je po svojoj mjeri i čine ljepšim mjestom za svoje snove od neizvjesne budućnosti.

Živimo li u vremenu izokrenutih vrijednosti? O, da! Kako i ne bi kad nam je prošlost zamijenila budućnost. Kad smo izokrenuli temeljne koordinate za nadu i motivaciju. I pritom uključili warp pogon. Bilo bi dobro kada bi u prošlosti barem pronašli uzroke, da bismo sutra napravili bolju budućnost, no bojim se da ćemo pronaći samo nove zablude.