Evo nam ga opet Treći!

Ne znam koliko se vi sjećate svog trećeg razreda, ali to je otprilike ono doba kada već znaš čitati i pisati, ali stvari još nisu baš tečne - funkcionalno se vodiš kao pismen, razumiješ što ti se kaže, ali na stranu to kad je razumijevanje složenih društvenih procesa i odnosa kod tebe još na jednom rudimentarnom nivou.  Drugim riječima – bez obzira na pismenost dadneš se ti poprilično naložiti, starija raja te lako obrlate, pošalju te po cigarete ili jednostavno iz pasjaluka ti kažu da odeš vidjeti jesu li tamo, opale ti koji tać ili klempu, a ti zbunjen, ali pomalo sretan što si u istom filmu s njima, čak i pomalo uživaš. Super ti je što te glavni u starijoj raji pogledao, super je što su ti dali neki značaj, pa makar i tako…

Hoće l' više to sazrijevanje?

To je doba kada te  još uvijek više privlače naslovi i velika slova od sitnog proreda, ne razumiješ baš metafore, a preduge rečenice s dosta prenesenog značenja su ti neprohodna nakupina slova. Sarkazam i ironija su još uvijek nešto što nimalo ne kužiš, pa te privlače lakše forme. Naravno, još uvijek vjeruješ u bajke i širom otvorenih očiju i ustiju slušaš kako starija raja priča lovačke priče, tek svladavapš prve nespretne korake laganja (odaju te facijalne ekspresije, nervozan pogled, visok vokal  i crvenilo u licu).

Indoktrinacija naša nacija

Zanimljivo, ti se diviš tim pričama, čak i kada skužiš da ima unutra nekog pretjerivanja, jer stariji lažu bolje, gotovo je teško odvojiti stvarnost od prijevare, zapravo ti ćeš više vjerovati da je to što se priča moguće ili stvarno, nego što ćeš pokazati stav i reći da glavni junak prestane srat'.  Tu prvi put pokazuješ određenu inertnost spram istine i polažeš žrtvu samo da si s njima. Neka grupe, neka mene s njima! Kasnije će ti prijeći u naviku. Čak i kad shvatiš složene društvene, a bome i političke procese nekako ćeš se lakše osjećati u grupi, pa makar od nje imao i duplo golo.

Kažem, općenito je poražavajuće za jednu zemlju i sve nas unutra da ni pred ove izbore ne postoji dijalog na nekom višem nivou i da se kampanja ne temelji ni na čemu drugome nego na isključivosti, inatu, zabadanju prsta u oko i svom onim dječjim forama iz trećeg osnovne umotanima u pokoju složenu rečenicu u kojoj je glavni motiv neka teška, velika riječ koja plaši. Babaroga, čovječe! Nađi babarogu i prodaj se kao borac protiv nje, i sva raja iz trećeg razreda su uz tebe!

Mile voli nisko, nisko, a ja kolo vrlo hinjsko

Ne mora biti akademski, hajde da barem bude na nivou prvog razreda srednje, tamo gdje se već emocije malo bolje razlažu, ali mislim da previše tražim. Čak i oni u koje sam znao čak i vjerovati u nekim minulim godinama, nalazio u njima klicu progresivnosti, spustili su se na nivo dječjeg uličnog fajta. Onog sirovog, beskompromisnog fajta lišenog nepotrebnog balasta naknadnog životnog iskustva, gotovo životinjskog nagona da se njime izboriš za mjesto pod suncem.

Samo mi fali, čitajući reagiranja, priopćenja i osvrte, neki prigodan soundtrack iz djetinjstva, kada uz pripadajuću dozu puškaranja kamenjem čitav kvart trešti od „jebemvammaaajkuuusta“ i „dovestćuvamtatuustaćevamrazvalit“ . I tako, kakva ponuda, takvi i ponuđeni.

Daytonisti protiv Daltonista u epizodi 'crno – bijelo'

Od pozicije, doduše, nisam očekivao čuda – opet je tu sigurna kombinacija cementiranja tekovina rata, velikih sudbonosnih riječi i svetinja koje su baš oni sačuvali i usput još malo legirali i kalili kroz devedesete i ove godine naovamo. Opet su tu stara sranja uvezana sa još većom dozom straha koju donose oni drugi ako se ne glasa za naše. Pokoji sloj asfalta, opiturana gostinjska soba u Domu kulture, TV kanal za koji ni babe nisu sigurne treba li im više i slične trice. Ništa mudro, rek'o bi Bregović, ali što je drugo zbilja potrebno za umalo đake prvake, pardon, prvašiće, nego folklor koji vazda pali?

Al' da budem iskren, ono što smatra da je alternativa mi je još više palo u očima. I oni bi se, uz čast rijetkim izuzecima,  čambali jednakim velikim riječima, spašavali bi državu pred neprijateljima koji su rodili k'o krumpir ove godine, i oni bi kapitalizirali rat nakon 25 godina, vokabular je naoštren poput britke sablje, gledam ih nešto - samo još da im je podijeliti oružje pa da krenu u rat, eto kako su odlučni. Naravno, i kod njih se nivo izgubio negdje u akciji – pa  se svejedno sve na kraju svodi na priču o nogometnom rezultatu i ako ne glasate kako oni misle da treba,  to bi onda moglo biti onih loših 2:1, a ne onih pravih 2:1. A ako bude ono drugo 2:1 onda nema države. Pa ti vidi!

Povedi navijače i okreni na najjače!

A ako išta dijete u trećem osnovne razumije onda je to nogometni rezultat, i između toga samo još ono sirovo – a tata, koji su, ono, naši? I tako, naši, vaši, mi, oni, njihovo, naše, tako glupavo navijački da je to tuga jedna! Crno – bijeli svijet u kojem čak ni žarke boje predizborne propagande ne mogu razbiti crnilo i bljedilo.

Slušajući i gledajući sve te konture na sceni, rekao bi čovjek evo opet devedeset druge, evo opet lige za opstanak!  A zapravo ispod svega, kad malo bolje razabereš – prdimahovina!  Ništa drugo nego najvažnija nesporedna stvar na svijetu – fotelja, lova iz budžeta i nagrada za hrabro palamuđenje bez obzira na sve moguće posljedice u budućnosti.

Pa 'ko glasniji i 'ko niži, da ga što više naroda razumije.

Oni koji ne razumiju ionako odavno slušaju i govore neke druge jezike.

Nažalost, daleko odavde.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.