Ej, Branko, Čopi' ću!

Pripadam generaciji koja je odrasla uz djela Branka Ćopića. Još kao klinca dočekao me je Ježurka Ježić  što povazdan luta, a kasnije su me prihvatila duhovita i nadahnuta saga o Nikoletini Bursaću ili sjajna knjiga  „Bašta sljezove boje“, da ne spominjem djelo „Orlovi rano lete“, koje sam gutao jednakim žarom kao i Twainova Toma Sawyera.

Bilo je lijepo i časno odrastati uz Ćopića, i uvijek se rado sjećam dana provedenih uz njegove knjige, makar  mi je gledanje filma „Gluvi barut“ u režiji Bate Čengića širom otvorilo oči i prije nego li sam ih trebao otvoriti, a sam čin kojim je skončao Branko Ćopić mi je prije vremena u oči ubacio onu sivu nijansu kojom otad gledam na svijet i ljude, lišavajući ih svake nevinosti.

No, da ne duljim sa svojom introspekcijom,  da kažem samo još ovo - Branko Ćopić je jedan od pisaca čije mjesto rođenja sam znao, jer je sve vodilo ka tim malim Hašanima pod Grmečom. To vam je, znate, Krupa na Uni. Mnogim velikim piscima nisam nikad znao taj biografski podatak o mjestu rođenja, mogu se nabrojati na prste jedne ruke, ali za Branka sam, eto, znao, makar su ti maleni Hašani jedan posve nebitan geografski faktor , seoce od par stotina duša. Ali su bili jedno od najljepših sela za odrastanje, makar samo preko napisanih redaka.

Baku nama ovako jadnima!

Ovih dana saznajem da se obnavlja Brankova rodna kuća u tim istim Hašanima. Lijepo, rekoh, jer znam da je kuća odavno devastirana i zbilja nije lijepo da se prema rodnim kućama velikana odnosimo kao prema napuštenoj lisičjoj jazbini. No, ono što prati informaciju o obnovi zateklo me je u potpunosti. Naime, novac za obnovu kuće daje vlada Azerbajdžana!  Ni Vlada RS-a, ni država Bosna i Hercegovina, ni, božesačuvaj, Federacija - nego Vlada Azerbajdžana!

Eto, Azerbajdžancima, kojima ovim putem skidam kapu, više je stalo do obnove kuće Branka Ćopića, nego našim haharima. Istim onim haharima kojima su puna usta povijesti, tradicije i kulture – i svakodnevne borbe za istu! Daleki Azerbajdžan imao je odrastati na mnogim piscima – ali tamo sigurno nisu odrasli na Branku Ćopiću. Možda je tu i tamo netko čitao Branka, možda ga je kakav divan učitelj preporučio klincima, ali Branko je ovdašnji, ne njihov ni po kojoj logici. Ali u zemlji bez ikakve logike, sve nelogično je moguće!  Na Ćopiću smo odrasli mi – i kada bi vidio razvoj situacije ovih dana, Branko bi se vjerovatno još jednom bacio s mosta, kao onomad sa Savskog  u Beogradu, tog prohladnog 26. ožujka 1984.   

Ovo ni Nadrealisti nisu predvidjeli…

Usput, piše da su ti novci od Azera stigli na inicijativu Mladena Ivanića. O, ima li većeg apsurda od toga da jedan od predsjednika ove zemlje ne može iz svog budžeta izdvoijiti pišljivih par desetaka tisuća eura i obnoviti kuću jednog pisca?  Pa, toliko košta jedan automobil kojim po Bosni guza neki manje bitan savjetnik. Ne sumnjam,, doći će mnoge uvažene političke glave na svečano otvaranje Brankove kuće, kao što se već nacrtaju i u Srpskoj i u Federaciji o bilo kakvom teferiću gdje su stranci pljunuli lovu, a naši, eto, bili naprosto prinuđeni nešto za te novce izgraditi, pa onda i svečano otvoriti. Ali, da je neke pravde i nekog poštenja, nitko od glavešina se od sramote ne bi nacrtao tamo. Jer daleki Azerbajdžan daje 40.000 eura. Pa, toliko su valjda mogli pronaći i ovdje. Koja sramota! Ta Brankova rodna kuća nije bila ništa posebno, kao što ništa posebno nikad nisu bile kuće pod Grmečom. Nije to bila nikakva vila, nikakva mamutska građevina ograđena zidom. Brankova kuća može se napraviti i za pola te cijene. A da nam je obraz kao što nam je jezik – i da smo stvarno veliki kao što nismo, mogli smo tu kuću izgraditi i jednim običnim pozivom na radnu akciju.

A zapravo, bolje je ovako. Da se vidi sramota. Toliko svakodnevne borbe za „našu stvar“, toliko trvenja o tome kojim jezikom tko ovdje priča, toliko prepirki o tome tko je tradicionalniji i kulturniji, tko je prvi imao Rječnik, tko je prvi guknuo i tko je pismen i civiliziran, a tko to nije. U gomili načitanih, kulturnih i tradicionalno civiliziranih, jedan dalek Azerbajdžan obnavlja kuću jednog velikog pisca!

Lasciatemi Cantarevac

Ne, nemojte se smatrati nepozvanim u ovaj slučaj, jer je to s Ćopićem u Republici Srpskoj, tamo njihova stvar. Svi ste vi isti! Cijela BiH je sramota samoj sebi. Svi narodi unutra su oličenje te site sramote. Drugi vam daju novce da nešto sačuvate! Vaše je smo da se busate u prsa, k'o majmuni! I da se slikate na svečanim otvaranjima.  Sve s pršutom kao oličenjem one banane u ustima. I da u pola zalogaja govorite o vjekovnim, stoljetnim, tisućljetnim tradicijama! A novce iščete od Norvežana, Šveđana, Turaka, Nijemaca, Talijana, Kineza, Japanaca… Ej, čovječe!

Japanski autobusi, norveška kola hitne pomoći, španjolski trgovi, njemačke učionice, talijanski aparati za dijalizu, turska sadaka, saudijska praksa, ruski zajmovi. Zemlja nemoći kao zemlja vječne tuđe pomoći. Eto, to smo i na to smo spali. I zemlja i vajni narodi u njoj.

Da vas vidi Branko Ćopić opet bi se bacio s mosta. I treći put ako treba. A svi oni vaši pokojni na koje se toliko pozivate kad pričate o vlastitoj veličini i svijetloj  tradiciji, vrte se u grobu k'o propeler kad vas vide ovako jadne i nikakve, bez ponosa i bez ikakve realne veličine. Niste jadni? Pa obnovite Ćopićevu kuću onda! Izgradite sami Kantarevac! Dovršite sportsku dvoranu! Zamijenite onda one japanske autobuse nekim novijim! Izgradite trgove bez stranih novaca i stranih naziva!

Ma kakvi. Samo svoju kuću i oko kuće. A za ostalo tu je Azerbajdžan. Ili bilo tko drugi.