Dok je nekome majka, a drugom maćeha...

Bez velikih riječi i s malo više stvarne brige može se pokušati zaustaviti iseljavanje – država naprosto mora postati svima majka, a ne kao do sada - nekome debela i brižna majka, a većini zla i korumpirana maćeha s neutaživim apetitom za isisavanje krvi, sijanje straha i čupanje živaca.

Povijest iseljavanja s ovih prostora duga je, mučna i stalna. Uostalom, nije Aleksa Šantić iz pizdarije i obijesti pisao onu čuvenu „Ostajte ovdje“, evo joj je taman 122. godina otkad je napisana i objavljena. Žalopojka, taj vapaj za odlazećima i danas vrijedi, stihovi ubijaju u srce baš kao u onaj vakat, kad je pusti narod bježao odavde na Istok pred neizvjesnošću nove vlasti, one Bečke. Ma koliko to danas nekima bilo neshvatljivo, jer gdje ćeš bježat' od Beča koji nosi napredak i prosperitet, iz perspektive odlazećih nije se znalo što donosi sutra. Glasine su bile brze i ubitačne, nepovjerenje u sladunjave riječi novih nije se povećavalo, a bome imao je i svak' svoga u gori vuka. Čovjek je čovjeku, to smo naučili, vuk.

'Ko će koga nego svoj svoga?

I prije toga, pod naletom Osmanlija, micao se narod ka Zapadu, mnogi je Bošnjak prezime primio baš zato jer ga je dobio u Dalmaciji, zamjenivši ga za staro, sad zaboravljeno, pa ga je opet onda njegov potomak vratio u staru domaju, da bi opet onda iz nje bježao glavom bez obzira. I to ne samo jednom, već, evo, i više puta, sve do sada. Istjerivalo se ratom, mačem i nožem, ali i suptilnije, nametom i grubom rječju, točno tempiranom i selektivno određenom da bi se jedan raširio, a drugi skupio ili dao petama vjetra. Ili se ostavljalo k'o fol na izbor, a da izbora baš i nema.

I uvijek i vazda, ovaj je komad zemlje jednima je bio majka, a drugima maćeha, bilo da se radi o narodima, kastama, ideološkim pajdašima, vazda je bilo gornjih i donjih. Klali smo se u ime drugoga kao u svoje vlastito, ćerali smo se u slavu tuđeg dvora i žezla, a na rukama krvavi nam bili neki naši računi. I vazda je onaj donji sreću i spas tražio negdje drugdje, ne mogavši istrpjeti sva zla i hinjaluke onog odozgo, koji je zajašio ne da bi pravdu dijelio, nego da bi sebe zaštitio, a drugom se krvi napio.

Šaka suza, vrića smilja...

Nekoć čisto fizička borba za opstanak, pretvorila se u ekonomsku stvar, u borbu za ljudskost i dostojanstvo, za život od svog rada i uživanje u plodovima istih. Za slobodu normalnog disanja.  I ma koliko se starom Aleksi slabo sunce i gorke kore kruha činili negdje tamo daleko, znaju, nažalost, biti i topliji zraci i zalogaji slađi jer ih jedeš u miru i bez da ti netko gleda u tanjur. Za ono što od sebe daš, dobiješ nešto drugo natrag. A ne da daješ, a ništa ti se ne vraća, osim praznih fraza i floksula. Možda je gorko, ali je slađe, kad si u miru, a ne u kakofoniji. Bez da te netko mjerka, da ti puše za vrat i bez da te uvjetuje što ćeš i koliko ćeš.

I ono što je bolno i porazno u svemu je to što se neki trude pokazati da se to nimalo nije promijenilo, da se samo danas drugačije zove. Ali ne priznaju, nego i dalje prodaju brigu za ljude, za narod, a zapravo ih libo tuki. Demografska slika, ha? Loša kao krvna slika kad te jedva dovuku do ambulante, jer si ublijedio, onemoćao i povraćaš danima. Ispravit ćemo je! Evo, imamo mjere! Samo treba strpljenja! A zapravo je samo važno da se, eto, nešto reklo, da se zakukalo, da se bacila dimna.

Strategija švrake

Pusti strategije i šarene laže, jedina prava i jedina istinska mjera je da država, ako još netko vjeruje da je država brižni format koji zbilja misli na tebe, prestane biti jednima majka, a drugima maćeha.

Ne treba biti ona jednakih mogućnosti za sve, to je utopija, no gušiti jedne bez pardona, a gurati druge bez mjere i obraza, vazda je bila odskočna daska za odlaske. A odlasci su, ne znam je li netko primijetio, k'o bumerang. Taman kad pomisliš da ode, a on se vrati – i drito u glavušu! U bilo kojem obliku, kao kad voda ispari, pa se vrati s neočekivanim pljuskom. I to sa strane s koje najmanje očekuješ. Čak i sa bratske, ako već želite znati.

Stoga, majka mu stara, zaustavimo taj bumerang. Bacimo ga u šimšire! Jebeš njega, evo, igrajmo loptom! Jednom. Jes' da je okrugla, ali bar joj znaš da može samo niz ledinu, do ograde.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.