Đe si, Agendo, legendo?!

Nekad, u ona davna vremena kojih se ja uopće ne sjećam, ali ih znam po čuvenju – postojala je Petoljetka. Kasnije su je, kad je prošao ushit staljinizmom, preimenovali u Petogodišnji plan. I tako je tadašnje društvo išlo svakih pet godina u nekakav, recimo, planski napredak. Sad reći da je svaki taj plan bio ispunjen bila bi laž, ali dosta toga bi se iz tih planova svakako bilo ispunilo. Ponešto bi se u pola frke i zaboravilo ispuniti (kanije bi se pravdalo realnim poteškoćama), a nešto bi se i uradilo, ali bi ispalo dugoročan promašaj, ali to nije smetalo planere da i dalje planiraju. Piši, pa briši, pa opet piši, gradi, pa ruši, ali barem se nešto planiralo i postojao je neki smisao u svemu tome. Postojalo je, što bi se ono reklo, svjetlo na kraju tunela. Makar bi „svića“ često zagasla, opet bi je netko kresnuo...planski.

Zemlja Bezplangunzija

Primijetili ste, već odavno nema ovdje nikakvih planova, sve se na državnom i entitetskom, pa i županijskom planu odvija stihijski, neplanirano. Čitava država doima se poput kakvog neorganiziranog cirkusa, gdje krotitelji piju, a životinje plaćaju, a ako se nešto i planira, onda se dogovara više usmeno, nego pismeno. I uglavnom po restoranima i kafanama, a slabije u parlamentu i po uredima. K'o da se planira drumska hajdučija, a ne rukovođenje zemljom.

I sad odjednom, nakon godina neplaniranja, pojavila se opet Petoljetka! Doduše, ne zove se više tako i ne objavljuje se gromoglasno da sav narod čuje i počuje. Sad se zove Agenda. Primijetili ste da nam sve bitne stvari od rata naovamo nose manje razumljive strane nazive. Zato jer i dolaze otamo. Sa Zapada. Naši samo potpišu i ubace negdje ovdje. Jer se drugačije ne bi sami sjetili. I ovaj plan za spas nije naš, našima ni na kraj pameti da imaju neki svoj plan. Zato su i dobili Agendu! Čuj, kako samo gordo zvuči ta riječ - Agenda! Skoro gordo k'o Regija. Nije Petoljetka, nije Plan, nego Agenda!

Mugdim Avdić – Agenda

I tako, svi pričaju o njoj, ali malo tko zna što u Agendi zapravo piše. Treba je usvojiti, potpisati, ona nam je sve. Čekaju to MMF i EU! Federalni premijer Novalić je rekao da je Agenda, što se njegove Vlade tiče, i dalje tajna! Ona je tajna, ali su je usvojili! Zahvaljujući onome što je državni premijer, Denis Zvizdić, izjavio o Agendi, o njoj znamo malo više, ali opet ne znamo previše. Agenda se više čini kao neko pismo namjere nego kao egzaktan set zakona i neki striktni plan što će se dogoditi u narednih nekoliko godina. Kao, podrazumijeva se pod Agendom cijeli niz koraka koji bi uredili državu, tržište, rad institucija, rezove, redukciju. Lijepo miriše, ali tek nabacuje izdaleka. Pogotovo jer iz RS-a imaju neke primjedbe.

Ono što mene zapravo muči nije to što će naše vlasti međusobno usuglašavati Reformsku Agendu još puno vremena, nego je ono što me muči sljedeće sljedeće - za razliku, dakle, od Petoljetke, koja bi se u ona vremena razglasila na sva zvona – ono, u narednih pet godina sagradit ćemo toliko i toliko kilometara pruge, otvorit ćemo toliko i toliko visokih peći, asfaltirati toliko i toliko puteva, probiti toliko i toliko tunela, o sadržaju Agende se uglavnom šuti. Sve mi, brate, ovo nekako stidljivo izvode, k'o pjesnik što ne vjeruje u vlastite stihove! Kao da je tuđa, kao da je pod moranje. Kao da baš ovi naši i ne bi tu Agendu, ali ih natjerali ovi iz EU.

Samo reci AgenDA i spustit ćemo sjedala...

Sve mi to, da vam budem iskren, izgleda nekako šuhveli. Potpisat će je oni jednog dana, nakon što otegnu još koji tjedan ili mjesec u usuglašavanju. A kad potpišu nema sumnje da će si međusobno zapljeskati nakon svega, nabacit će se osmijesi, protokolarno će se slikavati i uputiti niz obećanja da ćemo raditi naporno da bi ispunili zacrtano u Agendi i da bi nam svima bilo bolje(Jupiiii!). Ali, nisu me uvjerili da stvarno imaju plan i želju da ga ispune. Pogledaš im te face, ništa im ne čitaš na licu. Imaju Agendu, ali kao da nemaju ništa.

Evo, dragi čitatelju, kad ti skontaš neki plan, odmah se ozariš, trčiš da ga podijeliš s nekim, mašeš rukama da nađeš istomišljenike, urlaš na sav glas kako si smislio nešto dobro, nešto što će promijeniti stvari na bolje – i žuriš to da napraviš! Pa i Boldrick iz Crne Guje, kad ima lukav plan, ima onaj izraz na licu. Komunisti su Petoljetku nosili okolo na pijedestalu k'o kraljicu. A ovi naši, kao da su pred potpisom da su nekome postali jamac. Kao da su pred potpisom da sutra daruju bubreg.

Očito da je ova Agenda odricanje, stezanje kaiša, u pretpostavci dokument koji podrazumijeva kako treba zaustaviti mito, korupciju, vratiti vjeru u vladavinu zakona i otvoriti mogućnost za napredak tržišta i investicije koje će dovesti do novih radnih mjesta, smanjiti birokraciju i sve što opterećuje budžet. Pa se zato baš ovi naši i ne raduju tome, jer Agenda znači i njihovo odricanje i podmetanje leđa. I gubitak manevarskog prostora.

Možda ipak imamo plan B?

Pa se pitam, kako ćemo mi u provedbu Agende s ljudima kojima se Agenda zapravo gadi? Naši su možebit' planirali narednih nekoliko godina nakon izbora samo sjediti po uredima i foteljama i standardno, malo raditi, malo ne raditi, a plaća ide. Govoriti stalno da smo za EU i da smo za reforme, ali zapravo ništa konkretno ne raditi. Pa onda kad prigusti i usfale rezultati rada, tradicionalno se vaditi jedni na druge, tužakati okolo jedni druge dok ne prođe vrijeme, optuživati jedni druge da su kočničari na europskim tračnicama, ali ovi stranci, dosadni kao i uvijek, opet traže neke reforme, neke pomake, neke korake da se stvore neki preduvjeti. I, eto, sad moramo i tu Agendu usvajati. Reformsku Agendu. Uf, boring! Ma vidjet ćete, bit će neki izmicaus ponovno. Ako ništa, većina stvari iz Agende podrazumijeva početak akcije na jesen. A pred nama je dugo toplo ljeto. Već će naši nešto do jeseni smisliti. Neki plan B, neku agendu na Agendu. A ni strancima neće biti mrsko. Vole oni cirkus, pogotovo kad nije kod njih u kući.