Crni leptiri
Jedno od zanimanja u mom životu obuhvaća i slanje pošte na kraju radnog dana. Ne znam kako je to mene zapalo, vremenom sam se iz pukog gledatelja pretvorio u glavnog aktera, ali ne odupirem se previše, vodim se, valjda, po onoj staroj krilatici, još iz vremena kad sam bio mlađan dječak ja – Upoznaj domovinu da bi je više volio!
Da bi pošta uopće došla tamo gdje je namijenjena, prvo se moraš potruditi ispravno je adresirati. I upravo kad su adrese u pitanju, zamislim se često nad svojom domovinom. Zbilja, možda ništa ne opisuje taj cirkus u kojem živimo, tu kakofoniju povijesno nesuglasnih imena, naziva i stavova, kao što vam to može učiniti puko adresiranje pošte, pogotovo ako radite „ sa čitavom državom“.
Događalo mi se često, isprva gotovo svaki dan, da se iznova začudim, šaljući poštu na adrese koje nose imena po Đeneralu Draži ili Maršalu Titu, Mati Bobanu ili Aliji Izetbegoviću, po palim braniteljima, palim borcima i šehidima. Znam povijesni kontekst, ali iznova bi me fasciniralo.
I, onako, zakolutam očima, pitajući se, tko bi, do vraga, ovo sve mogao jednog dana primiriti, ako ne pomiriti, tko bi mogao naći neku zajedničku nit u tako različitim, totalno nepomirljivim povijesnim razlikama koje između sebe nose sva ta imena?
Stoji tako paket do paketa, svi adresirani u istom danu, na kutijama stoji Kralj Petar i susreće Sultan Ahmeda, a do njih Kralj Tomislav, jedino tu i tamo proviri Kralj Tvrtko, stidljivo se pojavljujući i u manjem entitetu.
A sve to u pedalj razlike na zidnoj karti Bosne i Hercegovine. Srpski borci, Hrvatski branitelji , Patrotska liga i Zelene beretke. Da ne govorim kako dva susjedna grada u koje često šaljem poštu imaju Put srpske vojske, jedan, a drugi Žrtava genocida u Srebrenici, što otprilike odgovara užasnom epilogu s kraja rata u tom području, na koji me svaki put prođoše hladni, jezivi trnci niz kičmu.
Bacilo bi me u razmišljanje, rekoh, često, ali u međuvremenu sam oguglao. Naviknuo sam se i ne očekujem Karađorđeviće gdje ih ne treba očekivati, ne čudim im se tamo gdje im je, očito, u ovom trenutku života ove zemlje, njihovo mjesto. Ne zvoni mi ništa drugačije jedna brigada u odnosu na drugu, makar su bile jedna nazivno moja, a druga neka nazivno tuđa vojska. S vremenom sam prihvatio da je moj primarni cilj da pošta stigne na adresu, da je primatelj dobije, da napravimo posao, da sve ide po redu vožnje, bez stresa. I nisam jedini.
I pošta stiže. U zemlji u kojoj, eto, ništa ne funkcionira, ide pošta. Ne smata joj nijedno ime. Neće te odbiti ni kad šalješ u najgore ime njemu zamislivo. Bez obzira kakve adrese bile, pošta jednako efikasno stiže i kod Đenerala i Maršala. I kod Mate i kod Alije. I kod Kralja i kod Sultana. Pošta čiji je vlasnik iz jednog entiteta, a vozač iz drugog, vozi svaki dan, cirkusu usprkos.
Tetke iz jednog entiteta, koje žive u ulici Nemanjića naručuju kremu protiv strija od nene iz ulice Reisa Spahe, i nemaju s tim problem, a likovi iz ulice Patriotske lige naručuju dio za Golfa od lika iz ulice Braće Jugovića, jer je jeftiniji i bolji od lopuže iz njihove ulice. Jer, na kraju krajeva, adrese služe prije svega da budu funkcionalne, da se ulice razlikuju jedna od druge i da poštar zna kuda treba voziti i da navigacija prepoznaje da Kralj i Sultan, da Alija i Mate nisu isto. Kod nas, eh, kod nas je to dublja priča. Valjda.
Čovjek se s vremenom na sve navikne, netko prihvati da su sva ta imena samo puka slova na nevelikoj ploči, igra onih gore, par riječi koje im valja ispisati na kuverti ili paketu, fusnota na Google maps, zavjesa kroz koju trebaš proći , isprva joj gledaš materijal i dezen, a kasnije je samo nemarno odgrneš rukom, jer prošao si već toliko puta.
Drugi čovjek ga svako malo opomene da to nije u redu. Najčešće o izborima, kad je i red da se opravda postojanje na budžetu, ili lov na isti, i pozabavi imenima, simbolima i drugim utočištima hulja i lažova. Onih kojima je svaka druga funkcionalnost ulica bitna jedino kad se na njoj može štogod skrenuti u džep. Inače, da ih se pita, mijenjali bi ploče svako malo, to je najjeftinije i najefikasnije da se nešto u tim ulicama radi i događa.
A pošta, usprkos svemu, i dalje ide. I čeka da pamet stigne u jednom paketu. Dotle, dobro je i ovako, krema za strije, dijelovi za Golfa, bilo što s mog profila, kao mala slamka spasa za preživljavanje mnogih u zemlji tolikih dušebrižnika i čuvara naše stvari.
Bez obzira na kojoj adresi preživljavali.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
