Čovjek u Visokom. Čovjek u Dvorcu.

Ne znam jeste li gledali seriju (ili možda čitali roman Philipa K. Dicka) „The Man ih High Castle“, ali ako niste onda ću vam samo reći da se, onako ugrubo, radi o alternativnoj stvarnosti, igri mašte po kojoj su Drugi svjetski rat ipak dobili oni drugi, pa je svijet podijeljen, kao i SAD, gdje se radnja odigrava,  između Njemačke i Japana.

Serija me je, kao ljubitelja povijesti iz hobija i strasti, privukla, jer roman nisam stigao pročitati na vrijeme, zaintrigirala me je tematika i općenito ta, nazovimo je tako,  dječačka maštarija pretočena u solidno pupularan uradak – što ako postoje alternativne stvarnosti, one u kojima smo svi mi ovakvi kakvi jesmo, ali u drugim okvirima?

Ugrubo rečeno, Dickova maštarija bila je zapravo smještena unutar pitanja - što bi da ne postoji slobodni svijet demokracije, da nema SAD-a kao svjetskog policajca i čuvara iste, da je Europa i danas pod nacističkom čizmom, da je Hitler doživio Titovih 88 i da je Sieg Heil legitiman i uobičajen pozdrav, te da su Japan i Treći Reich podijelili svijet samo da bi u konačnici stvorili novu, stalnu napetost između te dvije sile, koja prijeti uništiti svijet?

Divime, majko, Divime et impera!

Dicku se može ponešto i zamjeriti, ipak je taj roman i dalje bio kritika stvarne blokovske podjele svijeta. The Man in High Castle je pisan u doba Hladnog rata između Zapadnog svijeta i SSSR-a i očite su aluzije na bipolarni poremećaj zemaljske kugle, okvir iz kojeg se teško iskakalo tih godina, čak i ako ste bili veoma napredan um.

TV seriji možete prigovoriti još i više, jer je razblažila i izromansirala osnovnu ideju, čak je učinila dosadnjikovom, skoro kao „situaciju u postdaytonskoj BiH“, gdje se radnja nekako iznova vraća na početak i stalno vrti oko jedne te iste furke i likova. Kad smo već kod naših krajeva, priznajem i da me je malo kopkalo pitanje, gledajući seriju, kako bi u Dickovoj glavi sve to prošlo u alternativnoj stvarnosti ovdje kod nas?

Naravno, stari dobri i pokojni Dick nije našao za shodno pozabaviti se situacijom ili razgraničenjem na Balkanu u slučaju svoje zamišljene alternativne stvarnosti, nije nas ni spomenuo u svom distopijskom romanu, niti su nas bilo gdje metnuli u seriju, što još jednom govori o našoj globalnoj nebitnosti, no sve to nije problem da se zapitate – da je imao priliku, nekakav dodir s nama i da ga je fascinirao Balkan kao takav, bi li stari, dobri i pokojni Philipp K. Dick u romanu The Man in High Castle zapravo nacrtao Balkan veoma sličnim ovakvom kakav je danas?

Moj goli prick, zna za svaki trick 

Ruka bi mu, vjerujem, sama letjela kada bi se prikazivalo divlje i isparcelizirano područje nastalo na krvavim orgijama i leševima koji su utaknuti u zemlju jer je tako trebalo biti, baš kao što je sasvim normalno da u seriji The Man in High Castle okolo leti pepeo nepodobnih, a da nitko na njega ne obraća pažnju i to doživljava posve normalno. Samo bi se K. Dicku nizali redovi i redovi ispisani o međusobnoj netrpeljivosti i vazda prisutnoj isključivosti, steroidima nabijenoj povijesti i skrivljenim ili prilagođenim činjenicama koje postaju dogme.

Ne sumnjam da bi, da je znao, Philip K. Dick lako napisao roman prožet tehnikama homogenizacije masa na koje računaš i stalne dehimanizacije onog drugog, da bi ga se lakše mrzilo i da bi time lakše držalo kontrolne palice u rukama. Što je najgore - što više o tome razmišljam dolazim do zaključka da živimo u nekoj vrsti nikada napisanog romana starog, dobrog i pokojnog Dicka. Zarobljeni u nekoj alternativnoj stvarnosti u koju smo kliznuli, a da nismo bili svjesni, tamo jednog davnog ljeta kupajući se u Zaostrogu, Maloj Dubi, Makarskoj ili Baškoj vodi, samo smo zaronili i kad smo izronili to je već bila druga stvarnost, ali jednostavno nismo to mogli znati. Možda se dogodilo u jednom trenutku na izlasku iz kina Partizan, možda nakon prvog poljupca i prve šampite s prvom djevojkom? Ili, možda, jednog momenta kad si poskočio na Radanovićev gol u Splitu, koji možda i nije trebao pasti – ili se prvi put smrnuo od jeze na Hey You od Pink Floyda...tko će ga, dovraga, znati?

S Trebevića vila viče – jes' mi dobar, Filipe Diče?

Nakon svega, nakon svih ovih godina, pa sad nakon odgledane spomenute TV serije i u međuvremenu pročitanog romana, ono što me najviše muči je još jedno ključno pitanje – je li se uopće mogla dogoditi, je li se uopće ikada mogla barem malo zametnuti kao ideja, pa ako naraste – naraste, neka suvisla alternativna povijest naših devedesetih? Neka u kojoj nam stranci ne bi 1996. rekli da gledamo u budućnost, pa nam dvadeset i kusur godina kasnije nudili prekasne presude kojima nas samo još više zakucavaju u ono gdje smo bili 1996.?

Neka u kojoj zemlja ne bi bila posuta grobnicama koje opominju za budućnost, a  kalendari puni datuma koje jedni slave, a drugi smatraju uvredom? Neka u kojoj ne bi trampili sve vrijedno što imamo za sumnjiv komad ponosa? Neka u kojoj doista sebe cijenimo i volimo kao što obožavamo reći, pa nam se ne može prodati bižuterija za zlato? Neka u kojoj ostajemo i ne bojimo se nikoga?

Što više kontam, sve više sam nekako siguran da je bilo i da jest nemoguće. I da je svaka alternativa, baš kao i svaka nova alternativna politička opcija koja se pojavi u međuvremenu, samo tu da postane kozmetička varijacija već postojeće teme u  kojoj se koprcamo već toliko vremena. Za pravu alternativu trebamo se vratiti na tvorničke postavke, a za to, da 'prostite, nitko nije spreman. Čini mi se da, čak ni kad bi htio, od toliko ogrezlosti – ne bi ni umio, jer ga, čak i kad bi se probao othrvati, ostali svojim ogrezlim ponašanjem drže u liveru! Uzročno – posljedična veza, luđačka košulja, jaki konop, hrđavi - ali jaki lanci. Čak što više, neraskidive mentalne barijere koje ne mogu jedne bez drugih.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.