Prošlost je nova budućnost

Da sam za svaki put kad bih od nekoga čuo da Mostar treba resetirati na „ono vrijeme“ dobivao po marku, danas bih bio bogat čovjek. To mitsko mjesto utočišta u prošlosti svih „pravih“ Mostaraca, frazirano i frizirano, nudi se kao budućnost. Tužno ili smiješno?

Čovječe, „ono vrijeme“, taj azil za vječno zbunjene, one koje mamurluk drži još od šokantnih rezultata prvih demokratskih izbora, prije, evo, skoro 30 godina. Sjećate se toga, ono kad je Mostar pokazao da iza svih velikih priča postoji još veća masa koja uopće nije iz te knjige? Taman negdje tada, iako općeg konsenzusa oko toga nema, moguće je da je duralo još godinu dana,  završava „ono vrijeme“, a počinje „ovo vrijeme“, koje se čini kao jedna te ista godina , a zapravo će, još malo, trajati k'o čitavo „ono vrijeme“.

Đe s' poš'o, care?

Kuda Mostar ide, ne znam. Budućnost grada zarobljena je u nevidljivom kavezu sadašnjosti i svak' se snalazi kako zna i umije. No, sigurno znam da put prema budućnosti stazom preko prošlosti nije rješenje. Ne samo zato jer ovaj grad ima više verzija prošlosti, toliko međusobno različitih da bi ih teško mogla podnijeti i mnogo veća i mnogo više kozmopolitska sredina od grada koji se još nije odlučio je li veliko selo ili mala čaršija (prije da je prosti zbroj oboje). Ne samo zato jer nam je svaki prošli trenutak pun kontroverznih zbivanja oko kojih nema konsenzusa i rijetki su primjeri posipanja pepelom po glavi. Ne samo zato jer nam je i istina kao takva ne samo sa mnogo lica, već je svaka prečesto frizirana tuđim labavim sjećanjima, dakle za pravu istinu posve nepouzdanim argumentima čiji rok trajanja se vještački produžuje i neumjerenim veličanjem svoje uloge u ravni pravednika.

Živimo okruženi stalnim usmjerenim gnjevom prema „onoj strani“, koji se po potrebi medijski pali i gasi, a na kojem profitiraju oni koji u uređenom gradu ne bi mogli ni desetinu od ovoga.  I filuju nas, u nedostatku konkretnih rješenja, naknadnom pameću, koja nije ništa nego silikonsko produženje starih floskula. Prošlost, dakle, nalazimo čak i kod onih koji hoće prodati optimizam za budućnost. I samo malo im treba da ti opet prodaju „ono vrijeme“ kao glavni adut. Jer drugih aduta i nemaju.

Svi smo pušili sarajevski Marlboro, po mostarski

A „ono vrijeme“ je, inače, veoma rastezljiv pojam, obuhvaća period od tamo negdje pedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do tik pred rat, a kako je rastezljiv k'o žvaka i vjerodostojan kao i sve što je  „u dva svjedoka“ , pojam „ono vrijeme“ strašno je podložan mistificiranju i dodavanju ili oduzimanju po volji onoga koji se na „ono vrijeme“ poziva. U njega se, kao u kakav spomenar koji ima biti bolja verzija naših života, gura sve i svašta, tvoji dani postaju od srebra skovani, a kako i ne bi kada u „onom vremenu“ tuđa sjećanja postaju tvoja, mjesta i događaji kojima nisi nazočio postaju mjesta na kojima si i ti bio, ljudi koji su nešto značili najednom su i tebe znali, a ti si, također, dobro znao njih. Tko ne bi volio „ono vrijeme“ kad je to bilo stalno slobodno vrijeme, love je bilo na razbacivanje, stalno si nekoga držao za ruku, stalno nekoga volio ili se stalno s nekom rajom družio pod vazda vedrim nebom i osunčanim osmijesima sreće. A u trenucima opuštanja mirno si spavao na klupi, bez da te i'ko dirne.

Zapravo, čudi me kako još uvijek Spielberg nije čuo za naš slučaj, pa da se pod utjecajem ovog golemog lokalnog fenomena, ipak nekako nakani napraviti četvrti nastavak serijala „Povratak u budućnost“. Još mu valjda ni'ko nije šapnuo da postoji jedno mjesto u Hercegovini u kojem jedan solidan dio žitelja svoju budućnost zapravo vidi kao svoju prošlost. I to dobrim dijelom onih žitelja koji će se složiti s lokalnim odličnikom koji je neki dan izjavio da će ovaj grad jednog dana biti „prava bosanska metropola“, a iz intervjua smo doznali da će se to uraditi strpljivim resetiranjem na „ono vrijeme“, a sve da bi se poništili negativni utjecaji „ovog vremena“, koje traje evo već i trideset godina u ovom (ipak) podijeljenom gradu, gdje je na jednoj strani sunce, a na drugoj herceg-bosanski Mordor. Budućnost je, da 'prostite, ipak bliža ako iz ovih stopa na koljenima krenete do Podgorice.

Pošli Vaha, ja, Oblo, Ćoško…

Pritom, nemojte pomisliti da sam protiv kulture sjećanja, nemojte misliti da sam protiv obračuna sa lošijom stranom prošlosti, nemojte mi kojim slučajem imputirati da se ismijavam legalnom i legitimnom „pamtim samo sretne dane“ modusu razmišljanja, ali kada su ozbiljne stvari u pitanju, a budućnost jednog grada je svakako ozbiljna stvar, dopustite mi da neke stvari uzmem s rezervom i da „pamtim samo sretne dane“ stavim na stol za seciranje sve u nadi da ću pronaći pravu mjeru u poslovičnoj neumjerenosti onih koji se „onim vremenom“ bore za bolje sutra. I parcijalnim rješenjima koja se nude po principu švedskog stola, gdje se iz prošlosti uzimaju samo one stvari koje ti odgovaraju.

„Ono vrijeme“ je po principu švedskog stola mjesto stalne mladosti, koja je trajala sve dok ti je neki mrski ljudi loših nakana nisu oduzeli, pa nebitno jesi li imao pet, petnaest ili trideset i pet godina, u „onom vremenu“ si vazda mlad i sretan, potentan i lijep, a ne kao sad. I sad si ljut i spreman učiniti sve da ti ga netko vrati. Neki koji će ti vratiti Velež pod Bijeli Brijeg i time prebrisati sve ovo što je u međuvremenu bilo najbolji su za te stvari.  Čarobnjaci, čovječe! Ali najviše za sebe same. Jednim potezom povratka nogometnog kluba vratit će se sve kao nekad i svi ćemo opet u razdragano kolo. Opet mladi i zaljubljeni. I onda te čudi kako se vratio Zrinjski? Da, vratio, jer već je bio jednom davno. I jednako se vratio da prebriše sve što je bilo u međuvremenu, da bi opet krenulo nečije razdragano kolo i nova mladost. Usput je netko okačio i table s nazivima ulica, ponijelo ga. Jednako kao što ponese neke na facebooku pa bi i oni čim prije kačili. Danas etikete, a sutra table. I tako ukrug, nije li malo tužno?

Zapeli u historijskom kružnom toku povijesti

 Poznajući  našu turbulentnu povijest i njezinu sklonost cikličnom ponavljanju, uvijek sam nekako dojma da onaj koji stvari želi resetirati želi to uraditi samo do one mjere i onog datuma koji njemu odgovara, ne mareći pritom za činjenicu da je upravo cikličnost naših opetovanih povijesnih gadosti izravna posljedica parcijalnih, oholih i strahovito jednoumnih resetiranja ovog društva i ovog grada na velike datume prošlosti. Uostalom, brzo će 14. februar, pardon, veljače, pardon, drugog…prava fešta za Mostarce, jer kome ne porastu zubi na taj dan morat će izvesti ženu na Valentinovo, umjesto da zaspe snom pravednika nakon cjelodnevnog fajta sa neistomišljenicima o tome je li taj datum dan oslobođenja ili okupacije ili čega već. Budućnost? Rekoh, eno je u Podgorici!

Ono što smo dobili, u ovom trenutku, a koji traje već trideset godina, je grad koji živi sadašnjost upleten u dvije različite prošlosti, u koje se utrpalo svega od originala prije njih, pomiješalo i baba i žaba, i nalijepilo etiketa onom drugom samo da ih sebi otkineš s prsta.  I to nije najgore, najgore je što većina onih koji se žele baviti našom zajedničkom budućnosti smatra da je jedina opcija da njihova varijanta prošlosti pobijedi onu drugu. Drugim riječima, da se ciklično ponavljanje povijesnih gadosti samo dalje nastavi.

Ako je to budućnost, da vam odmah kažem da na mene ne računate. Morat ćete ipak smisliti nešto bolje od puke reciklaže (tuđe) prošlosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.