Čistači u žutom ulice su prali…

Gledam baš ovih dana one platane na Aveniji i sve nešto mislim kako su zaustavljeni u razvoju i kako sigurno zbog nečega pate. Jedan štrči, drugi se nakrivio, trećeg do pola nema, četvrti se razbrek'o, ali uglavnom većini kao da nešto fali. Popadalo ono njihovo veliko lišće kao da je jesen, sasušilo se, požutjelo i nagomilalo na pločniku. Njihove proćelave krošnje ne daju debeli hlad kao neki drugi platani, oni stariji, oni pjesnički, pa se Mostarac (a ni gost namjernik) baš i ne može skriti pod njih od žege.

Kad sam bio mali i kad sam đačkim korakom svakog dana pičio tom istom Avenijom u Desetu, ti platani su mi izgledali golemi i parali su nebo. Al', stao sam rasti ima već skoro dvadeset godina i platani mi se čine kao da su stali, čak i kao da se nekako smanjuju. Svašta je moguće, kontam. Ništa me više ne može iznenaditi.

Polijte bar zbog fazona

Prije par godina sam pričao na ovu temu s gospođom iz Parkova. Reče mi da je sve u redu i da ne brinem, da platani sporo rastu, da je to normalno. Zabrinut za njihovo zdravlje po žegi upozorio sam na lišće koje opada prije jeseni i da mi je to čudno. Reče mi da se platani protiv jake vrućine bore otpuštanjem listova, a na moje pitanje može li ih se zaliti da ne otpuštaju, reče mi da od zalijevanja i nema neke koristi, jer je korijenje ionako široko i duboko pod zemljom i ono tamo ima već dovoljno vlage. Čak i po žegi.

Vjerujem. Vjerovao sam. Ali svejedno, nekako bih volio vidjeti da se platani zalijevaju. Da se grad zalijeva. Ako ne zbog platana, a ono zbog nas ljudi. Da smo mirni, jer znamo da je netko pokušao. Da se netko brine. Pa makar i bez stvarnog efekta. Ali, ljudima je lakše kad imaju dojam da ipak netko brine.

Neki dan pričamo kolega i ja, napucali već četiri banke u dupe, pa se sjećamo nekih stvari otprije. I sjetili se mi kako su u Mostaru postojale barem dvije cisterne koje su polijevale grad u ljetnim noćima. I ne samo ljetnim. Bila ona jedna FAP 13-ka, žuta, bio je jedan TAM, isto žuti ili narančasti, koja li je već boja u „Parkova“, pa se sjećam da je davno bio u Mostaru i onaj moderniji FAP s Mercedesovom kabinom, koji je mogao sam prskati po gradu, bez ljudi koji nose šmrkove. Ispravite me ako me sjećanje vara, ali ovaj potonji je odavno „nestao u akciji“. A sad, jesu li ljudi bili u žutim, crvenim ili narančastim kombinezonima, to je najmanje bitno. Bitno je bilo da se ulice peru i grad održava.

FAP-om protiv vrućine

Kad bi okasnio iz kakve birtije ili iz kakve moralne nepodopštine, polusneni Mostarac (ili gost namjernik) bi svako malo u nekim ranijim godinama naletio na cisternu i radnike koji šmrkovima peru ulice. Pa bi osjetio nalet' osvježenja, koji te odmah razbudi. Čak i u najtoplijim mostarskim noćima to bi „sapiranje ulica“ donijelo malo osjećaja hladovine. A da ne govorim koliko su ulice bile čistije i koliko je manje prašine bilo po gradu. Da ne govorim koliko je to doprinoslilo osjećaju življenja u gradu. Ljeta 2015. Mostarom nema tko polijevati. Nit' cisterne, nit' ljudi. A imamo toliko komunalnih poduzeća! I umjesto cisterni imamo paukove! Koji stoje parkirani. Ju-hu! Koji smo mi grad, bokte!

Već dugo ljeta mostarske ulice ne brinu nikoga. Žeže nas tako škrbavi asfalt, žeže k'o sunčeva jezgra, upija svaku zraku svaki dan iznova, a vode nije vidio već mjesec dana. Zato kad se spusti mrak, on i dalje žeže i grije. I otpušta vrućinu. Sve do prozora i soba…

Grad je mravinjak. Ali za raliku od mravinjaka, gdje svaki mrav zna svoj posao, u ljudskom mravinjaku je kaos ukoliko ne postoji koordinacija, red, rad i disciplina. Mostar je, ne treba biti previše pametan pa zaključiti, primjer kako ljudski mravinjak ne bi trebao funkcionirati. Još kad se ljeti Gradska uprava ispari na uglavnom nezasluženi odmor (čast izuzecima) i ostavi grad vatrogascima (koji ne smiju na odmor), kojima cisterne trebaju za gasiti požare, jalova je nada da će ulice biti bar jednom oprane. Ovako, ode Uprava i pusti da grad ljeti gori!

Pola grad, pola ništa

Svima nama bi bilo lakše da je jedini problem taj s pranjem ulica. No, to je samo jedna stvar koju nemamo u Mostaru, a kao grad bi trebali imati. Grad u kojem je sve na pola i do pola. I u kojem je i kad se nešto kao radi, uglavnom pola pos'o, a pola tal. Znate već…

Sjedimo tako kolega i ja, pa odlučismo čim prije srknuti ono što je na stolu, da nam ne bi palo na pamet još nečega se sjetiti. Nije zgodno na mostarskoj žegi puno se sekirati. Može te prekinuti. A ni platani pod kojima sjedismo ne štite od sunca koliko smo mislili. Jedino što gazda kafane malo šlaufom opere ono malo betona i asfalta pod njegovom ingerencijom. I odmah čovjeku nekako bi lakše.