Četvrt stoljeća kasnije…
Pričam neki dan tako s jednim strancem. Čovjek je došao iz Južne Amerike i evo ga sad živi ovdje u Mostaru. Pokušavam mu tokom ručka objasniti zamršene odnose ovdje u gradu i u zemlji. Mislim, zanima ga…
Uostalom, koji čovjek to ne bi htio znati gdje je to došao i s kim ima posla? Zapravo, siguran sam da svatko tko dođe čak mora znati gdje je došao. Pa da! I ne možeš tek tako doći ovdje i ne upitati bar za našu specifičnu situaciju. Mislim, tko živ ne zna za naš slučaj? Tko živ to ne zna za mostarsku situaciju? Moja dužnost je da, kao domaćin, neupućenom pobliže objasnim ovu bol u Šupku Svijeta za koju je bit će načuo, ali garant ne zna iz prve ruke…
Objašnjavam mu ja tako, kako ručak odmiče na sve boljem engleskom, klasika, kako je to izgledalo tamo u osamdesetima. Nakon uvoda u radnju sve mu hoću dočarati prvu devedesetu, prve izbore, prve mirise i zvuke rata, dolazak rezervista, rađanje nacionalnih pokreta kroz političke stranke, pokušavam objasniti neka moja viđenja, da ga ne bi 'kogod drugi na svoj mlin okrenuo….
I pričam ja tako, gledajući kroz prozor na Pasjak, koji sada, a nisam ga odavno tako pomno gledao, sliči na kakvu favelu u Rio de Janeiru, na neko kolumbijsko pregrađe, sve kuća na kući, gola cigla i hladan beton, sve onako napamet , bez dara i zakona poslagano u očekivanju prve velike bujice…
Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem
Elem, ni do devedeset druge nisam dogurao, a već sam sam sebi dodijao. Teško je, pogotovo na engleskom, objasniti kako smo razvili međusobno nepovjerenje i strah jednih od drugih, kako je krenulo zlo, šira slika, pa uža slika, pa kako je to izgledalo kada su ljudi krenuli odlaziti, pa diferencijacija svak' svome jatu, pa kad su prve granate pale…
Sve se razvezao trudeći se da nešto ne preskočim, a što bi se kasnije moglo pokazati ključnim za nerazumijevanje situacije u očima mog novog frenda. I tako, pričam i sve gledam u njega ne bih li uhvatio zračak dosade na njegovom licu, neku gestu, tik ili pokret ruke, neki zijev kojim bi mi dao do znanja – dosta je, smaraš me! No, ništa, je li iz učtivosti ili zanimanja, tko će mu ga znati, on i dalje gleda u mene očekujući nastavak. Vidi čovjek i sam da priča ni blizu kraja nije.
Uđoh tako, i dalje gledajući moga stranca, u devedeset drugu k'o Duško u kazneni prostor, rezolutno, još jednom preživjeh sve one dane, čas epika, čas lirika…otegnu se moja priča k'o škafiškafnjak na engleskom, teška, masna i ljepljiva sjećanja nagrnuše u klinč s općim mjestima i datumima.
Uh, teško je i jebeno, ne samo što je na engleskom, nego bi bilo teško na bilo svakom jeziku - pričaš i ne znajući što je više tvoje, što nečije, što su ti dodali, a što oduzeli, ali i dalje pogledavaš preko stola ne bi li se uvjerio kako te tvoj sugovornik sa drugog kraja Svijeta još uvijek prati. Zapravo, nekako imaš osjećaj da svi moraju to znati, jer to je naša priča, naša osobna/lična.A i tebi nije zgoreg s vremena na vrijeme sam sebi ispričati, da ne bi štogod zaboravio.
Deralo me sedam mora, gorka kora, ljute nevolje
I, vjerovali vi to meni ili ne, uspio sam ja to nekako završiti, nakon dva sata razglabanja i bola u vilici objasnih mu Daytonsku BiH i pokušah ispraviti svaku nelogičnu i krivu Drinu, i kako god sam ja to ispravljao opet ostade u zraku kako nema zaključka, gleda mene frend iz daleka, čeka neki šlagvort, a ja stao i šutim, pa kontam – jebiga, stari, ova priča kako god da je čovjek ispriča nema neku pouku, nema neki krešendo za kraj. Nema ni kraj. Više je, onako, jadikovka. Standardna oprema, k'o akumulator na autu.
I sjedimo mi tako, otpijem gutljaj kao poslije teška rada, okrenem pogled na zapad, a tamo mansarda nadžidžana na nekadašnju elitnu zgradu, sve se bojim da ima dozvolu i da je nekoga upitao. Još čitava zgrada u jednoj boji, a on u drugoj. Favela, bokte.
I taman hoću to podijeliti s čovjekom, nekako mu se ispričati za ružan pogled na moj grad, sorry stari, nekad smo bili bolji, kad on meni veli – Sve sam te otprilike razumio, ali sad mi reci, molim te, kako to da ja imam dojam da je ovdje u vas tako lijepo i mirno? Po tvojoj priči, toliko strašnih stvari se ovdje dogodilo i tako je, kako kažeš, neriješena i blokirana situacija u vas, ali zašto je onda ovako mirno?
Sevdah za svakodnevnu upotrebu
Gledam ga ja pomalo u čudu, a on nastavi – Znaš da sam primijetio da uopće nema policajaca kod vas na cesti i ovaj haustor se uopće ne zaključava? Zapravo, kad malo bolje razmislim, otkad sam ovdje, a ima već dosta mjeseci, čini mi se da nikad nisam čuo sirenu s ulice i od svih gradova u kojima sam živio, a živio sam i u Europi i Americi, ovdje je nekako najmirnije, a i ljudi se doimaju takvima.
I sad mi, kaže on, nije jasno…očekivao bih, sudeći po priči koju si mi ispričao, nešto sasvim drugo. Gotovo da si me uspio prepasti.
Gledao sam ga, čas njega, čas favele s istoka i zapada. Slegnuo sam ramenima i neki čudan osjećaj stida prošao je kroz mene. Imao sam osjećaj kao da sam mu se dva sata zapravo pravdao za ove favele, samo da bi na kraju čovjek rekao kako mi je priča pretjerana bižuterija, zamjenska varijanta stvarnosti.
I stvarno, bijaše to jako mirna nedjelja. Ne samo da se nije čula sirena. Nego se nije čulo apsolutno ništa. Grad je mirno umirao u ljepoti. Ili od stida. Sve je, čini se, stvar gledišta.
