Ah, ta nesretna sudbina!

Tko je slušao Rundeka mogao je ostaviti iluzije o radničkoj klasi još u ranim osamdesetim godinama. Zapravo, moglo se to, vjerujem, i bez Rundeka, bilo je jasno kao dan da tepanje radničkoj klasi kao najvažnijem osloncu društva postaje ništa drugo nego sranje kroz gusto granje, atavizam prošlosti koji postaje bajka u koju ne vjeruje ni onaj koji je priča.

U olovnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća oslonac društva pucao je gdje je stigao, tresla su se koljena pod iznad napuhanim tijelom, u kojem je stomačinu prestavljala nabrekla adminsitracija, a oni koji su upravljali društvom najednom više nisu znali što će s tom vražjom vojskom rudara, kopača, nosača i bravara, onih koji amo prave gubitke, a svaki mjesec išću plaću. Nije prošlo puno a nisu više znali ni što će s tolikim prosvjetnim radnicima i još kojekakvim osloncima. Uslijedili su i šnajderi i tokari i glodari, pa sve što je za život zarađivalo pod patronatom raznih Samoupravnih interesnih zajednica…

Pa-pa, proleteri!

Kada su krediti i ludiranje s podizanjem nerentabilnih tvornica u svakom selu iz kojeg je potekao nekakav funkcioner došli na naplatu, radnici su sve češće završavali na ekranima televizora štrajkajući, a ne kao ranije rušeći rekorde u proizvodnji. Ja sam ih u svojim mladim danima uglavnom viđao na sredini Dnevnika u sedam i po' kako nose sliku Druga Tita i mašu zastavama tražeći s nekoliko transparenata bolje uvjete rada ili jači topli obrok, a pred udarne tinejdžerske godine radnici će već postati instrument novih politika koje će zaposjesti ove prostore, kao i udarne termine Dnevnika. Bit će to politike koje će još jednom potpaliti ugarak nekadašnje radničke klase, a koje će prvom zgodnom prilikom čitavu tu klasu zauvijek šupirati nogom u guzicu, baš kao što su i radnici prvom zgodnom prilikom šupirali zastave s petokrakom i Titove slike u obližnje žbunje.

Radnici su preko noći zaboravili da i od lošeg može postojati gore, pa su razmjerno malen topli obrok, relativno redovnu plaću i skroman koeficijent iste, skupa sa regresom i godišnjim odmorom, socijalnim i zdravstvenim osiguranjem, preko noći trampili za šut na cestu. Dobro, nije izgledalo tako, slatkorječivi su bili mnogi, obećavajući švicarski standard (za neupućene - to su današnje zlatne kašike) i puno para za malo rada. Radnička klasa na izdisaju povjerovala je u novu bajku u kojoj će „kad sve ovo bude naše i kad se opet budu naše pjesme slobodno pjevale“ opet doći pravedan svijet u kojem će radnik biti oslonac svega.

Je l' me netko dražio?

I povjerovaše, dok su njihovi dušebrižni sindikalisti već lovili startne pozicije za uhljebljavanje u novom demokratskom društvu koje je neumitno nailazilo, odbacujući Marxa i Kardelja kao zmije kad skidaju staru kožu.
Radnička klasa je otišla u raj ili je ostala životariti u paklu, tek pokoji snalažljivi bagerist ili skladištar, koji je znao osjetiti slatki opojan miris životne prilike ili jednostavno bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, ostvario je životni san, okrenuvši svoju klasnu poziciju naglavačke. Svi ostali su, nažalost, otpali k'o malter, pretvorivši se u instant ratnike koji će zadnjih dvadeset godina tražiti da ih se doživotno uzdržava jer su bili vojno sposobni u vrijeme rata ili da se vrati onaj isti Tito, čije su slike šutnuli u kontejnere čim im je netko spomenuo da će ovo biti Švicarska.

Međutim, to sve znate, zar ne? Nije vam trebao Rundek u ono doba, ne trebam vam ni ja sad.

Nego, ipak, da vam kažem što to mene najviše žulja u svemu ovome. Skoro četrdeset godina kasnije postoje u nas, nažalost, mediji koji za Praznik rada već tradicionalno postavljaju pitanje gdje je i kako živi radnička klasa? 'Alo?! Isti oni mediji koji po defaultu nariču nad trgovačkim centrima u kojima se cijede ljudi za 4 stoje svake godine u isto vrijeme po defaultu naprave identične priloge, patetične žalopojke u kojima se love duhovi reda, rada i socijalne sigurnosti i prizivaju tamo neka vremena u kojima je radnik imao brdo prava i šaku ponosa.

Ehehe, drug moj!

Dakle, isti medij, isti urednici, ista vjerna publika, kao da se ništa nije dogodilo, te dvije stvari drže u istom kontekstu. Četiri stoje nadnice i žalovanje za radničkom klasom ista su kategorija medijske patetike u ovoj zemlji, koje čine nekakav čudnovat spoj, kao snuff film noir u jednom. U zemlji izgubljenoj u paralelnim svjetovima, nevjerojatnom miksu nespojivih ideologija i dimu prvomajskih roštilja izmješanih s dimom medijskih manipulacija sve je apsolutno moguće, pa čak i reklame za prvomajsku ponudu onih za koje radnici rade i na Prvi maj, u prajmtajmu, odmah nakon priloga o ubojicama radničke klase.

I tako već dugo, zadnjih ohoho godina, ovdje traje teatar apsurda, u kojem se svi prave ludi, i to stvarno traje odavno, čak možda još otkad je Rundek spoznao da „Crni đavo rukavice skida, pruža ruke, grli se sa svima, ljubi ružu, baci je u rulju - I vikne: Ah, ta nesretna sudbina!“