Nema revolucije bez tuđeg televizora u rukama!
Ne bih žurio s bilo kakvim zaključcima kako se u SAD-u radi o nekakvoj revoluciji, ustanku ili bogzna kakvom prevratu.
Znam kako bi neki željeli, iz nekih svojih razloga, vidjeti krv i kaos na ulicama Amerike, možda i kakav udar koji dikeli zemlju, baš onako kako smo navikli u holivudskim filmovima, no iako su nešto od toga i dobili, ovo je još uvijek jedno veliko ništa. Srećom, jer na bilo koji način zaljuljana američka lađa velika je mogućnost da se nepovratno i zauvijek zaljulja i ovaj već pomalo dezorjentirani svijet.
Iz ove naše perspektive, ja za sada samo vidim strku kakve se sjećam iz, recimo, našeg proljeća 1992.
Bunt zbog pokojnog Floyda je okidač, ali na većini slika i video zapisa s američkih ulica, ja vidim ljude koji su na ulici iz nekog sasvim osobnog razloga. Tišti ga možda nedostatak posla, možda ga ubijaju „morgiđ“ i računi, možda mu je godinama teško jer mu se pola familije drogira ili ima problem u ljubavi, a možda je jednostavno konačno došla prilika da se malo neometano i bez straha od konzekvenci iživi na tuđoj imovini, pa možda i na nečijoj, naravno, tuđoj glavi?
Uostalom, bacite li pogled malo više fokusirano, i skužite one momente kada rulja nahrupi iz friško razbijenih izloga, noseći u rukama markiranu robu upravo skinutu s rafova, kad vidite debeljuškastog lika kako s kačketom i u trenerci ponosno nosi upravo ukraden televizor ili nekog sitnog delikventa kako konačno ima priliku razbiti radnju koju godinama drži taj fini i predosadni susjed koji poštuje sva pravila, tada vam je jasno koliko je civilizacija zapravo krhka i kako lako je učas skliznuti u kaos u kojem će ljudska narav, kao puštena s lanca, pokazati svoje divlje, možda i ono pravo lice.
Istina, Trumpova Amerika generator je svih vrsta unutarnjih nezadovoljstava, ali upravo taj nevjerojatni poriv za uništavanjem koji vidimo na ulicama zaprepastit će mnoge od nas. No, ni najbolji među nama neće vidjeti ni tračak nekakve revolucije, o kojoj pokatkad govori kakav osioni medij, u stalnoj tražnji za senzacijom.
Za revoluciju su potrebne vođe, izgrađeni ili sasvim namjerno odabrani likovi, koji će iskoristiti i kanalizirati bijes naroda, ali još više – oni koji će iskoristiti i upregnuti pljačkaški i rušilački poriv krimogenih grupa i pojedinaca – i pokušati nasilno uspostaviti novi poredak.
O da, Amerika ih je puna, ali takvu vrstu revolucije, da optimiste željne krvi odmah razočaram, nećete ovaj put gledati. Ono što ćete gledati je otimačina, rušenje i paljevina, ali sve do određene granice, kada će snage reda i čuvari američkog načina života stati na kraj svemu. Ali, dugoročno gledano, ovo je možda početni udarac jednoj velikoj zabludi.
Što se može naučiti iz ovoga u Americi
No, hajde da se mi bavimo manje visokom politikom i pogledamo što se može naučiti iz svega ovoga što se zbiva u Americi.
Ponovit ću, fino tkanje ljudskih odnosa u zakonom reguliranoj državi još uvijek je, očito, toliko krhko, da i svaki najmanji poremećaj prijeti neredima i razbijačinom. I kad razlog postoji, kao što uvijek naleti neki poput ovog zadnjeg, u zemlji jednakosti na još uvijek premalo i zemlji predrasuda uglavnom na još uvijek previše njezine teritorije, ali i kad ne postoji tako jasan i uhvaćen na oko kamere, svaki lonac zapravo može postati onaj balkanski. A svako bure može postati bure baruta.
I pritom će većina onih koji se odluče na reakciju biti oni koji su u svemu samo zato da ruše, pale i pljačkaju. Dok će drugi, uglavnom oni koji imaju što izgubiti, u nevjerici gledati kako im nezaustavljive grupe ruše naoko čvrsti sustavi vrijednosti u koje su vjerovali i koji su ih trebali zaštititi.
Kako danas u Americi, tako i prije skoro trideset godina ovdje kod nas, u prvim redovima bili su neki, nazvat će oni danas sebe hrabrim i vizionarski odvažnim ljudima, ali nema sumnje da su zapravo bili sličniji ovima koji danas izlaze iz razbijenih izloga Minneapolisa ili Washington DC-ja.
Iako će veliki broj njih danas reći kako su im namjere bile časne i kako su to učinili zbog svih nas, svi zapravo dobro znamo koji im je poriv bio glavni, zapravo koji se na kraju jasno pokazao kao taj glavni.
Razlika u broju pomagača
Uostalom, izgleda da nema revolucije i prevrata bez tuđeg televizora u rukama, tuđe imovine u svom posjedu i prigodne rušilačke kulise kojom se pokazuje da je vrijeme za novo vrijeme. A razlika između televizora u rukama, šporeta kojeg guraju dvojica, otuđenog automobila ili pokradene i rastočene nekoć relativno uspješne tvrtke samo je u tehnici, upornosti i broju pomagača.
Na kraju je taj broj pomagača najbitniji. U Americi će se sigurno pokazati kao nedovoljan za bilo što drugo od uličnih događanja naroda kojem će ipak na kraju teška čizma stati na vrat, ali kod nas se pokazao kao sasvim dovoljan da se stvari izokrenu naopačke.
Uz pristojan broj pomagača, stvar i danas funkcionira, a pljačka je i dalje glavni poriv za djelovanje „hrabrih i vizionarskih ljudi“, koji niti nakon trideset godina nisu uspjeli vratiti normalan sustav, koji bi prije svega štitio njihovo ne tako davno stečeno, a tek onda i sve nas ostale. Nismo izvezli nit koja, uz Boga u kojeg vjeruje, čuva Ameriku, u kojoj je malo tko stekao kapital na poštenju i čovjekoljublju.
No, rekao bi čovjek da u nas pljačka, zapravo, još nije ni završila. Work in progress, rekli bi Amerikanci, u očekivanju da netko konačno prekine ovu zajebanciju. Samo nek' ne puca, reći će naši, sanjajuć' čizmu koja će stati za vrat.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
