Bilo jednom u Golivudu...

Ovi prelazni dani s ljeta na jesen u meni bude neki čudan osjećaj nemoći i lijenosti. Nije to ni klasična nemoć, nije ni klasična lijenost, nije da ne mogu, nije niti da neću, jednostavno mi se na spomen bilo kakvog napora ili akcije ništa ne da. Ili neda. Votever.

To je onaj osjećaj koji uključuje blagi pad tlaka, težinu u mišićima, obamrlost u udovima, dojam da te netko tjera da po stoti put uradiš jednu te istu stvar, kao kad si školarac, pa te nakon dugog odmora počnu dizati u školu, a tebi glava ne želi s jastuka. To je onaj „O, ne, ne opet“ doživljaj, kada si zaustavljen na pola puta između želje i mogućnosti.

Taj fjakasti osjećaj dodatno pojača okruženje oko tebe. Političari po, ne brojim više koji put, potpisali Sporazum, koji je koristio samo da se ne sporazume – i kao efektna karta za kupovinu vremena, kojeg, zanimljivo, baš oni ne moraju kupovati. Imaju ga napretek. Nit' ih 'ko goni, nit' ih 'ko pritišće. Na kraju krajeva, vazda imaju Mostar kao primjer da neće svijet propasti ako se ne implementiraju rezultati izbora ili ako izbora uopće nema. Dobro, možda neće svijet propasti, ali će zato propasti mnogo toga drugog.

Prošli put sam pisao o našem kroničnom nedostatku budućnosti, nedostatku pozitivnih i optimističnih vijesti. Pa makar nas po stoti put lagali, lijepo je čuti da te netko levati na način da ti nešto obećava. Daj mi svjetlo na kraju tunela, pa makar se tunel zvao i Crnaja! No, ništa od toga, negdje na kidanju novog lista kalendara nestale su bajke o europskim tračnicama i svi naši vlakovi, izgleda, prošli su.

Obećanja su zamrla. Narod, uz dužno poštovanje pojedincima, ne razumije ni što znači ANP, niti s koje strane se jede kad se on otvori. A kako će kad ni vrli novinari, ti vjerni kerberi lokalnih politika, nikako da se usuglase o čemu pričamo kada govorimo o ANP-u. Svak' laže svoje. Da se tri politike kolju oko nečega jestivog, možda bi reakcija javnosti bila glasnija, ovako se sve prati s jednim okom otvorenim – k'o ovaj zadnji Tarantinov film, Bilo jednom u Hollywoodu.

Baš kao kod Quentinovog novog čeda - radnja predugo traje, pa makar su glumci najjači i režija sjajna, film zapravo nikako krenuti ni nakon sat, dva trajanja. Režija je spektakularna, kadrovi odlični, ali film nikako da te usisa u sebe. U očajničkom pokušaju da se uhvatiš za neku nit suvisle radnje, ti malo ubiješ oko, pa se opet na tren trzneš očekujući nešto, samo da bi opet zadrijemao. Eto, tako je to kod nas zadnjih mjeseci – nijemi si promatrač filma, čini se da samo redatelj i glumci uživaju u svemu, da su ga snimili samo za sebe i po sebi, a publika k'o publika. Nek' se snađu, brate!

A kad smo već kod snalaženja, u zadnje vrijeme to je sinonim za Njemačku. Ili Irsku. Ili tako neku nesvrstanu i prijateljsku zemlju. Prije dvadeset i kusur godina pod etiketom „snašao se“ vodilo se to da si se zaposlio u vojsci ili da si počeo sređivati ratni staž i eventualnu mirovinu. Da si „ušao“ u papire, platio komisiju, ma koliko to da je koštalo. Prije petnaest godina pod „snašao se“ vodilo se da si upao na državnu sisu, da si pronašao posao u javnoj upravi ili u javnom poduzeću,  s kojeg te samo atomska bomba može otjerati.

Kakva su vremena došla, čak i oni koji su se u ta bivša vremena snašli, i pomislili kako su uhvatili Boga za bradu, sada strahuju da ih čeka novo snalaženje. A jedno je snalaziti se sa dvadeset i nešto, a drugo sa pedeset i nešto.

Odjednom više nitko nikome ne vjeruje, zovu jedni druge i pitaju se – koja iduća firma ide u ambis? Nećemo valjda mi? Ide se toliko daleko da neizvjesnost već počinje drmati i one koji su milsili da ih niti atomska bomba neće pomjeriti s mjesta. A zašto je to tako? Zato što nam društvo počiva na „snašao se“. U tolikom broju snalaženja, bez reda, taktike i zdravorazumskih rješenja, normalno je bilo očekivati da će se mozaik snalaženja početi jednog dana rušiti kao kula od karata.

I da će sve postati kaotično, baš kao promjena likova u novom Tarantinovom filmu. Filmu u kojem najviše uživaju redatelj i glavni glumci. A gledatelji imaju dvije opcije – ili da se i dalje bezuvjetno dive, tražeći dublji smisao u čitavoj predstavi, braneći tradicionalnu redateljevu genijalnost i nikad bolje glumačke izvedbe glavnih aktera. Ili da, s konačnim prijezirom, po prvi put priznaju sebi – i  kažu da, unatoč ranijoj slavi, veliki meštar zapravo preserava. I da je sve to što je pripremao pet godina ima bljutav okus. I da, zapravo, ako ćemo biti pošteni, nije snimio dobar film još od 200..., ama, od 1997.!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.