Avenija – Zalik, lice licu nalik

Kad su nakon toliko godina čekanja konačno asfaltirali onaj novi most u Mostaru, koji još nema nikakvo ime, jer mu ga, između ostalog, nema tko službeno niti nadjenuti, i kad su konačno spojili Aveniju sa Sjevernim logorom, odnosno Zalikom, Mostaru se otvorila jedna sasvim nova perspektiva. I Mostarcima, koji sada mogu sagledati grad malo drukčijom dioptrijom, bilo da idu od tamo ili od ovamo.

Svjedok sam toj perspektivi već dulje vrijeme - nekoć jedno drugom dva gluha dijela grada, koja su se više gledala kao kroz puškarnicu nego kao dva tkiva istog organizma, sada su povezana preko nekadašnjeg i u međuvremenu zapuštenog poligona Sjevernog logora modernom dvotračnom cestom s obje strane. Uz sve to napravljen je i solidan pločnik, koji ima čak i nekakve natruhe biciklističke staze, pa već duže vrijeme građani s obje strane grada koriste prilično neočekivanu situaciju kojom su dobili prostor za šetnju, trčanje, izvođenje psa ili obiteljsko protezanje nogu.

Kako cesta vodi preko još uvijek uglavnom divljeg i neizrađenog područja, tako je svaki Mostarac koji se odluči za šetnju tim područjem u prilici uživati u gotovo zaboravljenim mirisima naoko škrte hercegovačke prirode, baš onako kako su do prije tridesetak i više godina mirisali i mnogi dijelovi grada, u kojem su zgrade novogradnje bile okružene još netaknutim oazama u kojima su carevali maslačak, čičak, sikavica i ostali „korovi“, kreketale žabe, cvrkutale ptice, a bakatine čekale na štigliće.

Još kad nanese vjetar s obronaka Prenja i mirisan zrak hladno šibne preko širokog prostranstva, pa onda i niz Neretvu, točno čovjeku dođe krivo što most i cestu nisu završili ranije. Ali, to je Mostar. Grad koji je sam sebi stranac i koji ne zna, izgleda, biti drukčiji nego takav.

I svaki put mi to padne na pamet, kad prođem tuda, a rekoh kako prolazim često, pogotovo otkad je korona umarširala u naše živote. Stakla se navika, uživam, dišem, razgledam, pravim krugove, velike i male po gradu, a to mi je jedna od omiljenih ruta.

Šetaju ljudi po nekadašnjoj zabranjenoj zoni kojom je gospodarila vojska, a danas odjednom otvorenoj poveznici Avenija – Sutina, kako to službeno zovu. I od tamo, i od ovamo, svi fakat nekako golemo slični, točno da nemaš pojma koji je s koje strane. Idu tako sami ili sa suprugom pod rukom, u društvu prijatelja, opuštaju se, pokušavaju skinuti nagomilane kilograme, trče boreći se s brojačem koraka i kalorija, puštaju pse da ih malo povedu, a za nagradu ne mare za njihovo sranje po pločniku. Vidim i neke „lokalne kone“ kako su već pronašle tradicionalnu busiju za višesatne tračeve na svježem zraku. Svašta vidim i vidim perspektivu, ali Grad Mostar očito još uvijek ne vidi ništa takvo.

Cesta je probijena, asfaltirana, označena, pločnik je tu, ali još uvijek je posao nedovršen. I tako stoji već predugo. Rasvjeta nije postavljena, svijetli samo most i do kružnog toka i pasarele u Zaliku možeš se i izgubiti u mraku, da te nikad ne pronađu. A jednako kao što na moru noćno kupanje zna biti božanski moćno, tako bi i noćna šetnja tuda mogla biti novi đir. Ovako – zona sumraka!

Sve dalje od pločnika je neuređeno, divlje i očito ostavljeno za neke buduće investitore u novogradnju i betonizaciju bivšeg Sjevernog logora. A moglo se već, nije da se nije moglo, dok čekamo da se netko lud upusti u izgradnju novih zgrada na današnji vakat, posaditi nešto stabala, pogotovo uz cestu, dati neku naznaku da će to i u narednim godinama biti mjesto omiljeno za kratak izlet iz gradske vreve. Već do sada smo mogli imati prilično odrasla stabla, pa možda i kakav hlad koji obećava da će za koju godinu tuda moći čovjek proći i u podne, dva, tri sata po ćelopeku, a da se ne sasuši k'o smokva.

Možda se, ne sjećam se točno onog famoznog plana, mogao ugurati i kakav priručni parkić, pa da majke s kolicima imaju dodatan razlog šetati baš tuda. I još pokoji sadržaj, da sve još jače živne i dobije smisao. Moglo se svašta, ali se nije uradilo još uvijek ništa. Ne, nemojte mi govoriti o regulacijskim planovima i nepostojanju Gradskog vijeća, ovdje je potrebna samo dobra volja i nešto novca, a nagrada bi bila velika, jer bi ljudi svakako bili zadovoljni uočenom brigom. Pa neka i nije po planu, ako se na to vadite, u ovom gradu po planu nije mnogo toga, pa opet živi!

Uostalom, znate za onu priču iz davnine – kad ne znaš kuda pružiti cestu po kršnom kraju, a ti pusti magarca, pa kuda on pronađe put, tuda gradi! U Mostaru je dovoljno pratiti ljude – eno ih, između ostalog, šetaju od Zalika do vrha Avenije, sami su skužili perspektivu, vaše je samo da ih na tom putu pratite. Ako vam je u interesu, a recimo da je tako.

I da konačno više završite radove, pa u simbiozi s Federacijom ili u čijoj već ingerenciji je cesta, učinite usput sve da vozači ne smatraju tu novu cestu pistom na kojoj se postižu brzinski rekordi – jer uskoro bi s toliko šetača i previše automobila kojima vozači ondje daju previše gasa preko ograničenja moglo doći i do tragedije! Naučite ih usput i da puštaju pješake na već označenim pješačkim prijelazima. Sve se može kad postoji neka koordinacija. I volja, prije svega.

Mostar plače za perspektivom. Vapi za malo više prirode i više zelenila. Plače za prostorom za rekreaciju i opuštanje. Traži neki smisao. Nažalost, onako nedovršena nova cesta preko nekadašnjeg Sjevernog logora u ovom trenutku više je osobna karta jednog grada koji kao malo pođe, pa stane čim mu dođe zgodno. I koji uopće ne zna što mu je točno perspektiva kojoj bi trebao težiti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.