Monografija ''Prilozi za prapovijest u zaleđu jadranske obale'' autora Brunislava Marijanovića, profesora s Filozofskog fakulteta u Zadru, kapitalno je djelo za svakoga tko želi razumjeti razvitak prapovijesnih kultura na jugoistoku Europe. Na gotovo 240 stranica, uz 50 slika i 81 tablu, Marijanović prikazuje rezultate istraživanja triju ključnih nalazišta istočne Hercegovine: gradine Guvnine, Hateljske pećine i pećine Lazaruša. Već u uvodu jasno ističe bit: razvojne procese na prostoru Hercegovine nosili su domaći žitelji, a ne pridošlice – ''autohton karakter'' bez dramatičnih promjena ''etničke slike''.
Zanimljivo je kako je, zbog ratnih okolnosti i nedostatka sredstava, rukopis završen još 1991. godine, ali je objavljen tek 2000. Autor je svoja izlaganja strogo strukturirao, pa svako nalazište obrađuje kao zasebnu studiju, što knjizi daje veliku preglednost. Marijanović, kojeg Periša opisuje kao upornog i stručnog, ne ustručava se jasno navesti ograničenja istraživanja – tanka stratigrafska slika ili manjak uzoraka za radiokarbonske analize.
Gradina Guvnine kod Čapljine, s dvjema fazama razvoja – eneolitičkom i brončanodobnom – otkriva nam kako su stanovnici u starijoj fazi bili nomadski stočari, dok su u mlađoj zemljoradnici i graditelji suhozidnih bedema. Hateljska pećina kod Stoca kroz svojih pet faza pokazuje životnu raznolikost: od ranog neolitika do srednjeg vijeka, s ključnim naglaskom na stočarstvu i lovu. Pećina Lazaruša, smještena u dramatičnom kanjonu Radimlje, svojom malom veličinom i jasno podijeljenim fazama pruža uvid u privremene obiteljske zajednice koje su preživljavale uglavnom zahvaljujući uzgoju ovaca i koza.
Marijanović kroz analizu keramičkih nalaza i kulturnih slojeva dokazuje kako su nove ideje i tehnologije u regiju stizale postupno, najčešće mirnim kontaktima, a ne nasilnim migracijama. ''Ni u jednom razdoblju prapovijesti, na prostoru Hercegovine nije moguće dokazati ozbiljniji priljev novog stanovništva'', citira Periša autora. Ipak, recenzent upozorava kako su masovnija doseljavanja i ''indoeuropeizacija'' područja ipak dokumentirana početkom brončanog doba, što Marijanović pomalo zanemaruje.
Unatoč tehničkim manama i ponekim prijeporima u tumačenju, Periša zaključuje da je riječ o knjizi koja ''ide u sam vrh prethistorijske arheologije u jugoistočnoj Europi''. Marijanovićev rad – precizan, argumentiran i bogat podacima – nezaobilazan je za razumijevanje prapovijesti istočne jadranske obale.
