U mnogim europskim gradovima prizor biciklista koji usred zime koriste bicikl kao prijevozno sredstvo nije stvarnost. Može poslužiti tek kao ilustracija. No u Skandinaviji to nije iznimka, nego svakodnevica. I kada padne snijeg, temperature su ispod ništice, a ulice zaleđene, ljudi i dalje na posao odlaze biciklom.
Kako pokazuje istraživanje na koje se poziva profesor Til Koglin sa Sveučilišta u Lundu, značajan dio stanovništva u Švedskoj i Norveškoj nastavlja koristiti bicikl i tijekom najhladnijih mjeseci, dok u Kopenhagenu većina biciklista ne odustaje ni zimi.
Na prvi pogled, objašnjenje se traži u mentalitetu, u navodnoj otpornosti na hladnoću ili disciplini koja se često pripisuje sjeveru Europe. No to nije cijela priča.
Ljudi ne voze bicikl po snijegu zato što su izdržljiviji, nego zato što im je to i dalje najučinkovitiji način kretanja kroz grad. Kada je infrastruktura kvalitetno postavljena, izbor postaje logičan, a ne herojski.
U gradovima poput Lunda ili Kopenhagena biciklističke staze nisu dodatak urbanom prostoru, nego njegov temeljni dio. Odvojene su od prometa, jasno označene i, što je ključno, redovito se održavaju. Zimi se čiste i tretiraju gotovo jednakim prioritetom kao prometnice za automobile.
Istraživanja pokazuju kako je stanje podloge najvažniji čimbenik u odluci hoće li netko voziti bicikl. Ako su staze očišćene i stabilne, ljudi ih koriste bez obzira na vremenske uvjete. Ako nisu, bicikl nestaje iz svakodnevice.
Skandinavski gradovi ovu su jednostavnu činjenicu pretvorili u politiku i uklonili najveću prepreku - neizvjesnost. Kada znate kako vas čeka prohodna i sigurna ruta, hladnoća prestaje biti presudan čimbenik.
Posljedice takvog pristupa nadilaze pitanje mobilnosti. Svaki bicikl na ulici znači manje automobila, manje gužve i manje onečišćenja, osobito zimi kada su kratke vožnje automobilom posebno štetne. No možda je još važnije to što takav sustav stvara osjećaj stabilnosti. Kada svakodnevno kretanje ne ovisi o vremenu ili prometnim zastojima, grad funkcionira mirnije, a život postaje predvidljiviji i lakše se organizira.
Ono što se često naziva "kulturom biciklizma" zapravo nije spontana navika, nego rezultat dugoročnog planiranja. Gradovi su odlučili kako bicikl nije sezonski izbor, nego temeljni oblik prijevoza, i tako su ga i tretirali.
Kada se infrastruktura prilagodi ideji, ponašanje građana prirodno se mijenja.
Ova priča, u svojoj srži, nije priča o biciklima. Riječ je o načinu na koji sustavi oblikuju svakodnevne odluke. Ljudi rijetko mijenjaju navike zato što im se to savjetuje. Mijenjaju ih kada im se ponudi jednostavnija, pouzdanija i racionalnija alternativa. Na to upozorava i profesor Til Koglin.
"Skandinavski gradovi nisu stvorili discipliniranije ljude, nego okruženje u kojem je drugačiji izbor postao očit. I možda je upravo u tome najveća lekcija", kaže Koglin, prenosi Bonitet.com.
