Istina je – Hercegovci nikada nisu imali masovnu brko-maniju. Nećete tu naći parade voska za brkove ili škole uvijanja u stilu 19. stoljeća. Ali zato, kad se negdje pojavi jedan od rijetkih, izabranih hercegovačkih brkova – odmah znaš da gledaš instituciju. Zato donosimo naš izbor najznanijih hercegovačkih brka – onih koji su dokazali da se u ovom podneblju brk ne nosi često, ali kad se nosi, onda nosi i karakter.
Ovaj "brko" na prvo mjesto nam se došuljao "sazad". U jeku korona pandemije, postao je regionalna zvijezda sa svojom kultnom izjavom "umisto sprida, ušao nam je sazad", a osim riječima, pažnju je privukao i "cvikama" i izrazima lica. Javnost ga uglavnom poznaje kao dječjeg kirurga i ravnatelja SKB-a Mostar, a brojni ga pamte i po penjanju na mostarske trotoare.
Ante Kvesić redovni je profesor, specijalist kirurgije i subspecijalist dječje kirurgije. Obavlja dužnost ravnatelja Sveučilišne kliničke bolnice Mostar od 2015., pročelnik je katedre za Kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru od 2004., a obavljao je i dužnost prodekana za nastavu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Izdao je 38 znanstvenih i stručnih radova.
Funkcije je tijekom desetljeća uspješno sačuvao, ali brk ipak nije.
Herceg je premijerski stolac grijao punih osam godina, od rujna 2015. do studenog 2023., a iza njega stoji "karijera jednako uredna kao i njegovi brkovi". Samo kada bi se šalili.
Rođen 1964. u Ljubuškom, stekao je čak i titulu akademika, diplomirao i magistrirao u Sarajevu, doktorirao u Mostaru, a karijeru započeo kao predavač na Univerzitetu u Sarajevu. U vrijeme rata preuzeo je ulogu tajnika u Uredu za prognanike i izbjeglice Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, nakon čega 1997. prelazi na Sveučilište u Mostaru, ovaj put kao profesor gdje i danas predaje. Član HDZ-a BiH je još od 1990. – otprilike od vremena kad je njegovo političko putovanje počelo, a brkovi već bili u punoj snazi.
Enver Marić, rođen 1948. u Mostaru, bio je golman s refleksom mačke i brkovima mačka. U Veležu su ga primili kad je imao 12 godina.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije branio je 32 puta, uključujući i nastup na Mundijalu 1974. Nije džaba bio dio legendarnog trija BMW – Bajević, Marić i Vladić. On je bio onaj "M" koji stoji za "Mostarska brčina".
Tri puta je branio i za reprezentaciju svijeta i Europe, a 1973. proglašen je najboljim nogometašem Jugoslavije.
Aleksa Šantić, hercegovački pjesnik i akademik, bio je čovjek čiji brkovi nose više emocija nego prosječan ljubavni roman. Rođen u Mostaru, u obitelji koja je možda prodavala robu, ali je Aleksa prodavao čistu dušu na papiru.
Njegove pjesme bile su pune boli, domoljublja, ljubavne čežnje i vapaja za potlačenim Hercegovcima. A tko bi bolje iznio patnju od čovjeka čiji brkovi izgledaju kao da su s Mostarskih kiša došli ravno na papir? Kad je Šantić pisao ljubavnu strofu, brk mu se lagano nakrivio ulijevo. Kad je pisao o domovini – nakrivio bi se udesno. Potpuna poetska navigacija.
Miro Kraljević, jedan od, rekli bi neki, simpatičnijih likova domaće političke scene, poznat je kao čovjek čiji brkovi – za razliku od onih Nevenka Hercega – nikada nisu doživjeli pad karijere.
Kraljević dolazi iz "najsložnijeg sela" Širokog Brijega – Mokrog, a mnogi će se složiti da su se njegovi javni nastupi i izjave godinama prepričavali. Od "legendarne" kako prometne znakove i ne gleda: "Iskreno da kažem, slabo ti ja gledam prometne znakove. Vozim cestom, držim da auto ne siđe s ceste, a inače te prometne znakove ne gledam", pa do one kako je Široki Brijeg toliko osvijetljen da on svjetla na automobilu i ne pali.
Po struci ekonomist, najveći dio karijere proveo je u lokalnoj upravi. Godine 2004. prvi put je izabran za načelnika Širokog Brijega, a nakon što je općina dobila status grada, nastavio je mandat kao gradonačelnik.
Na toj je poziciji ostao punih 20 godina, a kroz čak četiri uzastopna izbora njegovi brkovi su izdržali sve političke bure.
Mijat Tomić legendarni je vođa hercegovačkih hajduka. Sa svojom družinom borio se protiv turskih vlasti, a djelovali su na području Blidinja, Vrana i Čvrsnice.
Prema narodnoj predaji, ostao je bez roditelja još kao dijete, pa ga je othranio stric Niko. Odrastao je u okolici Tomislavgrada, a kao mladić radio je kao najamnik kod bega Kopčića, gdje je do dvadesete godine čuvao ovce. Bio je iznimno snažan – nitko se u duvanjskom kraju nije mogao mjeriti s njim u hrvanju ni bacanju kamena.
Jedna od najpoznatijih predaja govori kako je u Duvno došao Arap koji je pozvao bega Kopčića na megdan, a Mijat je stao umjesto bega, pobijedio Arapa i tako stekao slavu te darovanu livadu Jabuku.
O njegovu odlasku u hajduke postoje različite verzije. Najčešća kaže da su mu Turci na svadbi bega Kopčića htjeli nauditi jer je u svim nadmetanjima bio bolji od njih, pa je osjetio opasnost i pobjegao u planinu Vran. U drugim pjesmama spominje se da je bio nepravedno osuđen ili da se odmetnuo zbog nasilja turskog ćehaje.
Glas o njegovoj hrabrosti brzo se proširio i da se oko njega okupilo oko 60 hajduka. Poginuo je izmneđu 1656. i 1659. godine.
Mario Knezović rođen je u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je poljski jezik i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te studije novinarstva na Filozofskom fakultetu u Mostaru.
Osnivač je, autor i frontmen grupe Zoster jednog od najvažnijih bendova bosanskohercegovačke pop-rok scene. Do sada su snimili pet studijskih albuma i postali regionalni miljenici koji popularnost grade svakim novim koncertom. Glazba Zostera jedinstvena je mješavina opuštenog ritma, društvene angažiranosti i mostarske duše – nešto što ne možeš lako staviti u jednu ladicu.
Osim glazbe, Mario se bavi i glumom. Iza sebe ima uloge u tridesetak dugometražnih i kratkometražnih filmova.
Zdenko Jurilj hercegovački je novinar, scenarist i redatelj, osim što ponosno nosi brkove, neizostavni dio njegovog stajlinga je i šešir kojeg nosi i ljeti i zimi, po danu i po mraku.
Studirao je povijest i novinarstvo. Dugogodišnji je novinar-reporter Večernjeg lista. U novinarskoj karijeri izvještavao je o različitim događajima s područja jugoistočne Europe. Kao redatelj i scenarist radi u produkciji Kadar iz Širokog Brijega. Dobitnik je mnogih nagrada za svoje filmove.
Fra Grgo Martić hercegovački je franjevac, sakupljač narodnih pjesama, pjesnik, preporodni književnik, kulturni i politički djelatnik.
Rodio se u Rastovači kod Posušja. Nakon smrti oca, u svojoj dvanaestoj godini otišao je u samostan u Kreševu, gdje je svršio i osnovne i nešto gimnazijskih nauka i s petnaest godina stupio u franjevački red. Nakon požeške gimnazije, za vrijeme studija u Zagrebu upoznao se s istaknutim Ilircima, čije će ideje prihvatiti i kasnije provoditi u praksu. Poslije je otišao u Mađarsku, u Stolni Biograd (Székesfehérvár) studirati teologiju.
Uz hrvatski jezik, govorio latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski i njemački. Kao župnik u Sarajevu 1856. bio je zastupnik franjevačke provincije za veze s Turskom i konzularnim vlastima.
Objavio je više samostalnih djela u prozi i stihu, te pisao brojne priloge najrazličitijeg sadržaja. Prevodio je s francuskog i talijanskog jezika, skupio i tiskao brojne narodne pjesme i preradio nekoliko djela drugih autora.
Lazo Goluža, čovjek čiji su brkovi izgledali kao da sami znaju rješenje svakog pitanja iz “Kviskoteke”, jedan je od najprepoznatljivijih televizijskih umova. Rođen u Trijebnju kod Stoca, diplomirao je komparativnu književnost i talijanski, što znači kako je mogao objasniti razliku između Dantea i Petrarce – i to uz savršeno namješten brk.
Kad je 1967. zakoračio na Televiziju Zagreb, brkovi su mu već imali plan: napraviti kvizove koji će ljudima 15 godina stvarati nervozu dok viču odgovore u televizor. “Tri, dva, jedan, ali vrijedan”, “Pješčani sat”, “Brojke i slova”, pa legendarna “Kviskoteka”. A da nije bilo Goluže, možda danas nitko ne bi znao ni sastaviti asocijaciju. Bio je prvi čovjek u Hrvatskoj koji je zaštitio svoj projekt kao intelektualno vlasništvo
Fra Didak Buntić bio je hercegovački franjevac, graditelj, prosvjetitelj i političar.
Rođen je u Paoči, pored Čitluka kao Franjo Buntić. Nakon Franjevačke gimnaziju na Širokom Brijegu u Innsbrucku je završio filozofsko-teološki studij i studij klasične filologije.
Predavao je u gimnaziji na Širokom Brijegu, bio njen ravnatelj, a od 1919. provincijal hercegovačkih franjevaca.
Mnogi ga smatraju najznamenitijim Hercegovcem. Sustavno je radio na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini, upućivao seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, poticao uzgoj i pravedniji otkup duhana, navodnjavanje poljâ i izgradnju cesta. Izgradio je poseban obrazovni sustav kojim je iskorijenio nepismenost u Hercegovini.
U godinama gladi osigurao je u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za oko 17.000 glađu ugrožene hercegovačke djece, a u Zagrebu otvorio konvikt za školovanje siromašnih učenika i studenata.
Blaž Slišković, rođen 1959. u Mostaru, nogometaš, trener i vječni boem, imao je nadimak “balkanski Maradona”. I to ne samo zbog lopte – nego i zbog brkova, koji su izgledali kao da su spremni ući u dribling čim sretno završe ručak.
Poniknuo u Veležu, prošao pola Europe – Marseille, Pescara, Lens... ali brk je uvijek ostao mostarski. Na terenu je bio čarobnjak, a njegova najbolja utakmica bila protiv Italije 1984., kad je zabio dva gola i za dva asistirao.
Kasnije je bio izbornik BiH, trener Hajduka i Zrinjskog, osvajač titula i ljubimac navijača. “Baka” možda nije ispunio sve što su mu stručnjaci predviđali, ali je zato ispunio sve što se od brkova očekivalo – ostati legenda.
Svetozar Ćorović, rođen u Mostaru, bio je pisac koji je mogao u jednoj ruci držati pero, a u drugoj brkove – i opet pisati bolje od većine. Njegove pripovijetke, romani i drame toliko su bili povezani s Hercegovinom kao da su mu brci inspiraciju crpili iz mirisa Neretve.
Pisao je danonoćno, objavljivao u raznim listovima, bio aktivan u društvu “Gusle”, postao zastupnik u Bosanskohercegovačkom saboru, pa zatim i ratni zarobljenik. Ako je Hercegovina poznata po kamenoj čvrstoći, Ćorovićevi brkovi bili su njena literarna verzija.
Njegova najpoznatija djela su romani Majčina sultanija, Stojan Mutikaša i Jarani.
Fra Šimun Šito Ćorić hrvatski je književnik, psiholog, kantautor, franjevac i akademik (izvanredni član HAZU BiH).
Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), SAD-u (studij engleskog na The Catholic University of America, Washington, D.C, dva magisterija iz psihologije u New Yorku na Columbia University, studijska godina na Detroit University u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju).
Autor brojnih knjiga literarnog i znanstvenog sadržaja, te više nosača zvuka. Pojedine njegove knjige i tekstovi prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i još neke druge jezike, a član je cijelog niza strukovnih međunarodnih društava. Uvrštavan je u brojne domaće i strane antologije.
Uz povremene predavačke nastupe u organizaciji različitih nacionalnih i međunarodnih ustanova, Ćorić je sveučilišni nastavnik (u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora) psihologije na sveučilištima u Mostaru (Pedagoški fakultet) i Zagrebu (Filozofski fakultet), a predavao je i na sveučilištima u Zadru i Osijeku (Filozofski fakultet)
Od 1994. do 2005. obnašao je dužnost predsjednika, a od tada glasnogovornika Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK). Živi u Švicarskoj, gdje je u dva mandata bio nacionalni koordinator Hrvatskih katoličkih misija, a danas je voditelj HKM Solothurn.
