Na Međunarodni dan sreće, koji se obilježava 20. ožujka, svake godine iznova postavljamo isto pitanje – što je zapravo sreća i zašto nam tako često izmiče?
"Sreća je ono što nam izmiče dok je pokušavamo uhvatiti", misao bliska učenju Viktora Frankla podsjeća nas na važnu istinu: sreća nije cilj koji izravno dosežemo, nego posljedica života koji ima smisao.
Ipak, čini se kako smo kao društvo učinili upravo suprotno. Živimo u uvjerenju kako će sreća doći.
Kad završimo još jednu obvezu.
Kad riješimo još jedan problem.
Kad postanemo "dovoljno dobri".
I dok čekamo, život prolazi.
U isto vrijeme, sreću ne samo kako čekamo, nego je jurimo, oblikujemo, uređujemo i pokazujemo. Pretvaramo je u sadržaj, u dokaz, u standard. A istina je jednostavna i pomalo bolna — što je više pokazujemo, to je rjeđe zaista živimo.
Psihologinja i obiteljska psihoterapeutkinja Maja Savanović Zorić ističe kako je važno odmah reći da je u redu što se ljudi razlikuju u tome što za koga znači sreća. Ne postoji univerzalna formula niti jedan ispravan način življenja. Onoga trenutka kada počnemo nametati kako sreća treba izgledati, gubimo kontakt sa sobom, a upravo se to, prema njezinim riječima, danas često događa.
Društvene mreže, navodi, stvorile su novu definiciju sreće – onu koja mora biti vidljiva, stalna i savršeno upakirana. Sretni ljudi ondje nemaju sumnje, nemaju sukobe, nemaju umor. Kada svoj stvarni život usporedimo s tim slikama, neizbježno dolazimo do zaključka da s nama nešto nije u redu.
Govoreći iz terapijske prakse, Savanović Zorić navodi kako svakodnevno sluša drukčije priče — priče ljudi koji "imaju sve", ali ne osjećaju ispunjenost, priče žena koje se smiju na fotografijama, a u sebi nose usamljenost, kao i priče roditelja koji vole svoju djecu, ali su iscrpljeni i osjećaju krivnju jer nisu stalno sretni.
Kako kaže, ono što im najčešće govori jest da problem nije u njima, nego u slici sreće koju pokušavaju dosegnuti.
Dodaje i kako se često zanemaruje važna činjenica da sreća nije ista za svakoga. Za nekoga je to mir u kući i stabilna rutina, za nekoga sloboda i mogućnost izbora, za nekoga osjećaj pripadnosti i bliski odnosi, a za nekoga profesionalno ostvarenje i osjećaj doprinosa. Nekima sreću donose jednostavni trenuci – kava u tišini, šetnja ili vrijeme bez pritiska. Svi ti oblici, naglašava, mogu biti jednako vrijedni i nijedan nije ispravniji od drugoga. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da postoji jedna univerzalna verzija sreće koju svi moramo dosegnuti.
Prema njezinim riječima, sreća nije obveza niti standard i nije stanje koje traje. Ona je mnogo tiša nego što mislimo — osjećaj da smo negdje dobro, da smo viđeni i da možemo biti ono što jesmo bez potrebe da to dokazujemo.
Savanović Zorić navodi i primjer iz prakse, prisjećajući se klijentice koja je svakodnevno dijelila slike "sretnog života" — putovanja, partner, osmijesi — dok je na terapiji govorila o praznini i nerazumijevanju u tom istom odnosu. Kako ističe, ta žena nije lagala druge, nego je pokušavala uvjeriti sebe da živi ono što misli da bi trebala. Upravo u tome vidi zamku — ne u tome što nismo sretni, nego u uvjerenju da moramo biti.
Zaključno navodi kako bi Međunarodni dan sreće mogao biti prilika da zastanemo i prestanemo mjeriti svoj život prema tuđim standardima. Sreća ne dolazi kada je dostignemo, nego kada je prestanemo dokazivati — u trenutku mira, u odnosima koji nas hrane i u životu koji ima smisla, onakav kakav jest, za nas.
