Međunarodni dan sreće: Jurimo je cijeli život, a najčešće je tražimo na pogrešnom mjestu

Na Međunarodni dan sreće, koji se obilježava 20. ožujka, svake godine iznova postavljamo isto pitanje – što je zapravo sreća i zašto nam tako često izmiče?

"Sreća je ono što nam izmiče dok je pokušavamo uhvatiti", misao bliska učenju Viktora Frankla podsjeća nas na važnu istinu: sreća nije cilj koji izravno dosežemo, nego posljedica života koji ima smisao.

Ipak, čini se kako smo kao društvo učinili upravo suprotno. Živimo u uvjerenju kako će sreća doći.

Kad završimo još jednu obvezu.

Kad riješimo još jedan problem.

Kad postanemo "dovoljno dobri".

I dok čekamo, život prolazi.

U isto vrijeme, sreću ne samo kako čekamo, nego je jurimo, oblikujemo, uređujemo i pokazujemo. Pretvaramo je u sadržaj, u dokaz, u standard. A istina je jednostavna i pomalo bolna — što je više pokazujemo, to je rjeđe zaista živimo.

Slika sreće koju nam nameće okolina

Psihologinja i obiteljska psihoterapeutkinja Maja Savanović Zorić ističe kako je važno odmah reći da je u redu što se ljudi razlikuju u tome što za koga znači sreća. Ne postoji univerzalna formula niti jedan ispravan način življenja. Onoga trenutka kada počnemo nametati kako sreća treba izgledati, gubimo kontakt sa sobom, a upravo se to, prema njezinim riječima, danas često događa.

Društvene mreže, navodi, stvorile su novu definiciju sreće – onu koja mora biti vidljiva, stalna i savršeno upakirana. Sretni ljudi ondje nemaju sumnje, nemaju sukobe, nemaju umor. Kada svoj stvarni život usporedimo s tim slikama, neizbježno dolazimo do zaključka da s nama nešto nije u redu.

Govoreći iz terapijske prakse, Savanović Zorić navodi kako svakodnevno sluša drukčije priče — priče ljudi koji "imaju sve", ali ne osjećaju ispunjenost, priče žena koje se smiju na fotografijama, a u sebi nose usamljenost, kao i priče roditelja koji vole svoju djecu, ali su iscrpljeni i osjećaju krivnju jer nisu stalno sretni.

Kako kaže, ono što im najčešće govori jest da problem nije u njima, nego u slici sreće koju pokušavaju dosegnuti.

Dodaje i kako se često zanemaruje važna činjenica da sreća nije ista za svakoga. Za nekoga je to mir u kući i stabilna rutina, za nekoga sloboda i mogućnost izbora, za nekoga osjećaj pripadnosti i bliski odnosi, a za nekoga profesionalno ostvarenje i osjećaj doprinosa. Nekima sreću donose jednostavni trenuci – kava u tišini, šetnja ili vrijeme bez pritiska. Svi ti oblici, naglašava, mogu biti jednako vrijedni i nijedan nije ispravniji od drugoga. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da postoji jedna univerzalna verzija sreće koju svi moramo dosegnuti.

Sreća nije stanje

Prema njezinim riječima, sreća nije obveza niti standard i nije stanje koje traje. Ona je mnogo tiša nego što mislimo — osjećaj da smo negdje dobro, da smo viđeni i da možemo biti ono što jesmo bez potrebe da to dokazujemo.

Savanović Zorić navodi i primjer iz prakse, prisjećajući se klijentice koja je svakodnevno dijelila slike "sretnog života" — putovanja, partner, osmijesi — dok je na terapiji govorila o praznini i nerazumijevanju u tom istom odnosu. Kako ističe, ta žena nije lagala druge, nego je pokušavala uvjeriti sebe da živi ono što misli da bi trebala. Upravo u tome vidi zamku — ne u tome što nismo sretni, nego u uvjerenju da moramo biti.

Zaključno navodi kako bi Međunarodni dan sreće mogao biti prilika da zastanemo i prestanemo mjeriti svoj život prema tuđim standardima. Sreća ne dolazi kada je dostignemo, nego kada je prestanemo dokazivati — u trenutku mira, u odnosima koji nas hrane i u životu koji ima smisla, onakav kakav jest, za nas.