Dana 7. veljače 1962. godine Sjedinjene Američke Države uvele su embargo na uvoz i izvoz proizvoda s Kube. To je bila reakcija na Castrovu nacionalizaciju imovine američkih državljana na Kubi.
Naime, Castrove revolucionarne snage pobijedile su još krajem 1958. i početkom 1959. godine režim Fulgencija Batiste na Kubi i stale su na čelo države. Amerikancima takav razvoj situacije nije odgovarao, jer su na Kubi imali znatna ulaganja.
Predsjednikom SAD-a postao je 1961. godine John F. Kennedy. Zanimljivo je da je on upravo uoči proglašenja embarga na uvoz i izvoz proizvoda s Kube osigurao sebi veliku zalihu kubanskih cigara.
Naime, naručio je čak 1.200 komada cigara svog omiljenog proizvođača – H. Upmann. I doista, Kennedyjev tajnik Pierre Salinger vratio se s Kube s 1.201 cigarom tipa H. Upmann Petit, upravo uoči stupanja na snagu embarga.
Nakon uvođenja američkog embarga, Kuba je ostala izolirana, kako izvana, tako i iznutra. Ironično je, na kraju, da je Kuba – kapitalistička mučenica, povijesno i geografski određena da proizvodi taj markantni simbol kapitalističke moći – cigaru.
Reputacija kubanskih cigara kao najboljih na svijetu, nadmašuje politiku i prerasta u ushićenje. Kubanci pažljivo čuvaju tu jedinstvenu reputaciju.
Kubanske cigare nisu samo izvor čvrste valute, one su i dio kubanske kulture. Iako je Fidel prestao pušiti cigare 1985-te, Kubanci još uvijek popuše 250 milijuna cigara svake godine.
Uz to, 65 milijuna cigara godišnje izvozi se van Kube. Kasnih 80-tih izvozilo se oko 100 milijuna cigara, no 1994-te izvoz je pao na 50 milijuna, kada je ponovno počeo rasti.
S obzirom da se 20 posto kubanskih cigara proizvodi strojno, samo ručno izrađene cigare smatraju se cigarama visoke kvalitete.
Tradiciju pušenja cigara prvi je zabilježio Christopher Columbus pri susretima s urođeničkim plemenima. Taino Indijanci izrađivali su cigare koje su nazivali cohiba. S njima su čak i tjerali komarce.
Riječ “cigar” dolazi od riječi sikar, mayanska riječ za pušenje, koja je u španjolskom postala cigarro.
Populariziranje navike pušenja cigara (za razliku od pušenja lule koju je u Europu donio Columbus) počelo je u Španjolskoj. Tamo su prve cigare od kubanskog duhana izrađivane u Sevilli 1717.
Potražnja za cigarama bolje kvalitete narasla je, a Sevillas (kako su nazivane španjolske cigare) bile su istisnute i zamijenile su ih kubanske cigare. Španjolski kralj Ferdinand VI poticao je proizvodnju – državni monopol – u španjolskoj koloniji. Uskoro je duhan bio glavni kubanski izvozni proizvod.
Nakon Napoleonskih ratova, britanski i francuski veterani vraćali su se kući s pušačkim navikama, što je uskoro ušlo u modu u njihovim zemljama. Do kraja 19-tog stoljeća na Kubi je postojalo gotovo 1.300 tvornica cigara.
Israel Putnam, časnik britanske vojske 1762., kada se vratio kući u SAD s Kube, sa sobom je donio izbor Havana cigara. Uskoro su se cigare počele uvoziti iz Kube, a proizvodnja u SAD-u također je počela koristiti kubanski duhan.
Do kraja 19-tog stoljeća nekoliko predsjednika SAD-a prakticiralo je naviku pušenja cigara zbog čega je to postalo statusni simbol.
Velika potražnja sve je više poticala proizvodnju cigara u SAD-u. Do 1905. postojalo je 80.000 proizvođača, od kojih su većinu vodili kubanski emigranti. Ipak, najbolji poznavaoci najbolje cigare tražili su na Kubi.
Arthur Rubenstein, američki pijanist napisao je da "Onaj tko nije ljubitelj cigara ne može zamisliti zadovoljstvo sjedenja u caffee baru, ispijanja jake ukusne kave i ritmičkog pušenja božanstvenog kubanskog duhana."
Opširnije o povijesti kubanske cigare može se pročitati OVDJE
