Henrik VIII., kralj koji je otkazao poslušnost Papi i uspostavio Anglikansku crkvu

Na današnji dan prije 535 godina, 28. lipnja 1491. rođen je engleski kralj Henrik VIII., vladar koji je otkazao poslušnost rimskom papi i uspostavio Anglikansku crkvu.

Henrik VIII. bio je iz dinastije Tudor. Majka mu je bila Elizabeta od Yorka, tadašnja engleska kraljica i supruga vladajućeg kralja Henrika VII. Tudora, s kojim je dinastija Tudor i došla na englesko prijestolje.

Vukao je podrijetlo od obaju nekoć sukobljenih dinastija iz Ratova ruža – dinastije Lancaster i dinastije York. Naime, jedan predak bio mu je John od Gaunta, vojvoda od Lancastera (osnivač dinastije Lancaster), a drugi Edmund od Langleya, vojvoda od Yorka (osnivač dinastije York).

Vjenčanjem Henrikovog oca i majke prevladani su sukobi tih dvaju dinastija, a on je bio potomak obaju nasljednih linija.

Fizički vrlo aktivan i snažan, inteligentan, častohlepan i željan moći pod svaku cijenu, Henrik je bio klasičan primjer moćnog renesansnog vladara.

Ostao je zapamćen ponajprije po raskidu s Katoličkom Crkvom i osnivanjem Anglikanske.

Henrik je u početku bio Lutherov protivnik i protiv njega je (1521) napisao spis Obrana sedam sakramenata protiv Martina Luthera (Assertio septem sacramentorum adversus Martinum Lutherum), na koji mu je Luther odgovorio spisom Protiv kralja Henrika (Contra Henricum regem). Zbog toga je papa Lav X. Henrika nazvao defensor fidei (branitelj vjere).

No uskoro se sukobio s papom, koji nije htio poništiti Henrikov brak s Katarinom Aragonskom, tetom Karla V. koji je tada mogao naređivati Rimu, i ozakoniti njegovu vezu s Anom Boleyn. Zbog toga je Henrik, potpomognut od Parlamenta, porekao papi vlast nad Crkvom u Engleskoj i proglasio sebe vrhovnim glavarom te crkve (1534).

Henrik je bio aktivan i na vanjskopolitičkom planu, uspješno ratujući protiv Francuske i uspjevši odbiti invaziju Škota 1513. godine. Doveo je Wales pod englesku krunu i okrunio se kao kralj Irske. Iako je ispraznio državnu blagajnu skupim ratovima i raskošnim ceremonijama, sačuvao je Englesku od kobnih građanskih ratova karakterističnih za prethodno razdoblje.

Na unutarnopolitičkom planu, unatoč naoko autokratskoj naravi Henrikove vladavine, u njegovo je doba moć vladara zapravo ograničena, tj. postao je više odgovoran pred zakonom nego ijedan vladar prije njega.

Nakon raskida s Katoličkom Crkvom zaplijenjeno je mnogo crkvenih dobara, a samostani su zatvoreni. Novi prijevod Biblije i Institution of a Christian Man (1537) postali su temelj Anglikanske crkve.

Poticao je humanizam te zaposlio niz vrlo sposobnih ministara, ali je također dao pogubiti (pogubljenje Thomasa Morea 1535.) ili protjerati neke vrlo plodne intelektualce te se s mnogim ministrima posvađao.

Henrikova se narav najjasnije očitovala u njegovu privatnom životu. Anu Boleyn, optuženu zbog preljuba, dao je ubiti (1536). Nakon smrti Jane Seymour (u. 1537), koja je umrla rodivši mu sina, uzeo je za ženu Anu od Clèvesa, no ubrzo je i nju otjerao.

Iduća žena, Katarina Howard, završila je život jednako kao i Ana Boleyn (1542), jedino ga je posljednja, Katarina Parr, nadživjela. Umro je u Londonu 28. siječnja 1547. godine.

Povijesno razdoblje Henrika VIII. do danas je mnogo puta obrađivano u literaturi i ekranizirano, tako da spada među najpopularnije povijesne teme uopće.

U književnosti su njegov lik prikazali, među ostalima, Shakespeare (Henrik VIII.) i Calderón de la Barca (Engleska shizma), u operi Camille Saint-Saëns (Henrik VIII.), a majstorski je njegov portret dao Hans Holbein ml. (1537).