Na visinama gdje zrak postaje tanak i svaki korak traje kao vječnost, fotografija s vrha uvijek je bila više od uspomene. Ona je dokaz, konačna potvrda da je čovjek stajao na mjestu gdje je granica između života i smrti najtanja. No, što se dogodi kada se i sama fotografija dovede u pitanje?
Talijanski alpinist Marco Confortola, čovjek koji je preživio tragediju na K2 2008. i vratio se s osam izgubljenih prstiju na nogama, sada se suočava s optužbama koje prijete uništiti njegovu životnu priču. Kad je ovog ljeta objavio da je ispenjao svih četrnaest osam-tisucaša bez dodatnog kisika, njegov trijumf odmah je zasjenjen sumnjama kolega, vodiča i analitičara.
Najviše pažnje privukla je fotografija s Kangchenjunge. Kritičari tvrde da je riječ o izrezu snimke pakistanskog alpinista Shehrozea Kashifa. Usporedbe objavljene na specijaliziranim portalima pokazuju kako su oblaci i snježne formacije potpuno isti, što je izazvalo sumnju da je riječ o izrezu tuđe fotografije.
Još teža optužba odnosi se na Lhotse. Simone Moro ističe da se Confortola pojavio u selfieju španjolskog alpinista Jorgea Egocheage. Originalni autor, prema tvrdnjama, jednostavno je uklonjen iz kadra, dok je Confortola umetnut u isti pejzaž. Analiza snježnih formacija i sjena ide u prilog toj sumnji.
Silvio Mondinelli tvrdi da Confortola na Annapurni i Nanga Parbatu nikada nije dosegnuo sam vrh. Sherpe koji su tog dana bili na Kangchenjungi tvrde da ga nisu vidjeli na vrhu, dok za Makalu i Dhaulagiri postoje naznake da su fotografije snimljene niže nego što bi trebale biti.
Na Makalu se pojavila tvrdnja da je Confortola “posudio” fotografiju kolege i u nju umetnuo vlastiti lik. Na Dhaulagiriju se pak govori o geografski nepodudarnim podacima fotografije, koji ukazuju da snimka potječe s pozicije ispod vrha.
Confortola sve optužbe odbacuje. Njegov ton je gorak, pomalo prkosan. “Da sam poginuo na K2 2008., danas bi svi slavili moje uspone. Ovako sam živ i zato se mora sumnjati.” Često ističe da posjeduje certifikate koji potvrđuju njegove uspone na pojedine planine, iako mnogi ti dokumenti nisu službeno prihvaćeni.
Za fotografiju s Lhotsea, gdje ga optužuju da je uklonio originalnog autora i umetnuo sebe, odgovara pitanjem: “A zašto ne bi moglo biti obratno?” Njegove izjave, umjesto da smire sumnje, često otvaraju nova pitanja.
U baznim logorima Himalaje, gdje šatori škripavo odolijevaju vjetru, vijesti o sumnjama šire se jednako brzo kao i hladne noćne oluje. Planinari pričaju o kolegama koji se nikada nisu pojavili na vrhu, o fotografijama koje se prenose iz ruke u ruku, o certifikatima koji vrijede samo u očima onih koji su ih izdali.
Himalajska baza podataka, institucija koja vodi najprecizniju evidenciju uspona na Himalaji, objavila je da je otvorila istragu. Govori se da su usponi na Kangchenjungu, Lhotse, Annapurnu i Makalu pod ozbiljnim znakom pitanja, dok se za Dhaulagiri pojavljuju jaki dokazi da vrh nije dosegnut. Rezultati bi trebali biti objavljeni krajem godine.
U pozadini cijele priče krije se šire pitanje: što danas znači “osvojiti” osam-tisucaš? Reinhold Messner, pionir i legenda alpinizma, tvrdi da je današnji svijet osam-tisucaša postao turistička predstava. Helikopteri, masovne ekspedicije, stotine planinara u redu za summit – sve to, kaže, zamagljuje razliku između pravog podviga i dobro režiranog privida.
Confortolina priča tako postaje više od osobnog slučaja. Ona je ogledalo današnjeg alpinizma, gdje granice između istine i iluzije postaju sve tanje. Fotografija, nekoć sveta i nedodirljiva, sada je predmet sumnje, montaže i rasprava.
