Festival ''Sarajevski dani poezije'', čije je službeno zatvaranje najavljeno za večeras, održava se u godini kada Društvo pisaca u Bosni i Hercegovini obilježava 80 godina postojanja. Program zatvaranja donosi Međunarodnu književnu večer koja će biti održana u JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo.
Sudjelovat će Asmir Kujović (BiH), Olja Runjić (Hrvatska), Mirko Božić (BiH), Faiz Softić (BiH/Luksemburg), Muhidin Šarić (BiH), Dragan Jovanović Danilov (Srbija), Nermin Šehić (BiH) i Šimo Ešić (BiH).
Ove godine, nažalost, neće biti uručena tradicionalna nagrada Društva pisaca ''Bosanski stećak''. Kako su pojasnili iz Društva, zbog teškog razdoblja koje je iza njih nisu uspjeli pripremiti sve potrebne procedure, a nisu željeli improvizirati. Također smatraju da su narušeni određeni principi koji su ranije postavljeni kao kriteriji za izbor dobitnika te nagrade.
Jedan od sudionika ovogodišnjih ''Sarajevskih dana poezije'' je i književnik Faiz Softić.
Kao sudionik brojnih književnih manifestacija, ali i organizator jedne od njih, Softić je u razgovoru za Fenu istaknuo da svaki festival ima svoju posebnu sliku, boju i miris.
''‘Sarajevski dani poezije’ tradicionalno okupljaju velika pjesnička imena – iz regije, Europe i svijeta. Divno je biti u prilici čuti pjesnike s raznih strana, koji pjevaju o različitim temama. Nažalost, često na ovakvim festivalima nema dovoljno publike. To je nešto što bi svakako trebalo poboljšati – pronaći način da se publika i ljubitelji pisane riječi na vrijeme animiraju'', kazao je Softić.
Govoreći o tome koliko je poezija danas važna, Softić kaže da onima koji je stvaraju ima iznimno značenje.
''Kroz poetsku riječ ljudi se izraze, ispovjede, rasterete duše, kako bi narod rekao. Nažalost, danas ima previše bezvrijednog teksta, jeftinih stihova i banalnih rima. Takva poezija nikome neće pomoći niti će izazvati vibraciju duše kod čitatelja – kojih nema mnogo, ali ih ipak ima. I upravo zbog njih vrijedi pisati'', naglasio je.
Dodao je kako prije svega piše poeziju, ali i prozu – o sebi i za sebe. ''Uvijek sam iskreno sretan kada ono što napišem pronađe put do drugih. Moja, kao i većina poezije, zapravo je vrsta dnevnika – suočavanje sa sobom i s onim što nas okružuje'', rekao je Softić.
Komentirajući odluku da se ove godine ne dodijeli nagrada ''Bosanski stećak'', Softić smatra da su razlozi između ostalog i financijske prirode.
''I Društvo pisaca BiH, koje organizira ovaj festival i dodjeljuje tu nagradu, trenutno prolazi kroz reorganizaciju. Vjerujem u novo vodstvo Društva, predvođeno Muhamedom Ćurovcem. Zahvaljujući njegovu iskustvu i poznavanju prilika unutar Društva, vidim budućnost našeg udruženja na čvrstim nogama. Vratit ćemo nagradu ‘Bosanski stećak’, urediti prostorije Društva i, siguran sam, potvrditi našu važnu ulogu u kulturnom životu'', rekao je.
Na pitanje o dosezima umjetne inteligencije, koja se sve češće spominje i u kontekstu pisanja poezije, Softić je kazao: ''Mogućnosti umjetne inteligencije otkrio sam tek prije dva ili tri mjeseca i bio sam zapanjen – i pomalo uplašen. Napisao sam tada tekst pod naslovom ‘Zašto će nama služiti naše glave?’. Za neke stvari AI je korisna – ako težimo lakšem i udobnijem životu, u kojem nešto drugo misli umjesto nas. Ali meni to izgleda kao da netko drugi kopa i ore umjesto nas. Ne vjerujem da će itko na taj način moći pisati poeziju ili knjige – jer gdje je tu radost stvaranja? Bojim se da bi to moglo dovesti do zatupljivanja oštrine kod onih pisaca koji imaju istinski talent za umjetnost.''
Govoreći o društvenim mrežama, Softić je dodao da nije siguran postajemo li ovisni, ali smo zasigurno previše vezani uz njih. ''I sam primijetim da, ako ne pogledam telefon nekoliko sati, imam osjećaj da nešto propuštam. To pokazuje koliko smo se udaljili od trenutka u kojem jesmo. Društvene mreže imaju moć da nas povežu, ali i da nas razdvoje – od nas samih. Možda bismo, umjesto da stalno dijelimo ono što radimo, trebali češće samo živjeti i stvarati, bez potrebe da to stalno objavljujemo i pokazujemo drugima'', kazao je Softić.
Faiz Softić rođen je 10. siječnja 1958. godine u Vrbama kod Bijelog Polja, na sjeveru Crne Gore (Sandžak). Školovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu.
Piše za različite listove i časopise, a njegova su djela prevedena na francuski, mađarski, njemački i engleski jezik. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, među kojima su ''Pero Ćamila Sijarića'' (Novi Pazar), ''Risto Ratković'' (Bijelo Polje), ''Avdo Međedović'' i ''Zaim Azemović'', kao i više priznanja Federalnog ministarstva kulture.
Zastupljen je u školskim programima BiH, Kosova i Sandžaka. Od 1995. godine živi u Luksemburgu, gdje je aktivno uključen u kulturni život te zemlje i surađuje s organizacijom CLAE – Luksemburg koja promovira multikulturalnost.
Autor je četiri romana, četiri zbirke priča, pet knjiga poezije i dvije monografije. Član je PEN centra Crne Gore i Bosne i Hercegovine te član Društva pisaca BiH i Luksemburga.
