Baština prvog mostarskog biskupa i danas živi diljem Mostara i Hercegovine

Paškal Buconjić bio je biskup, trajni apostolski upravitelj, kustod, apostolski vikar, profesor u Rimu i naslovni biskup magedski.

Stjepan Buconjić iz Drinovaca

Paškal Buconjić rođen je u Drinovcima kod Gruda 2. travnja 1834. godine, a roditelji su mu bili Stjepan i Vida (rođ. Šimić).

Obitelj Paškala Buconjića potječe iz Ošljeg kod Stona odakle se preselila se u Neum gdje je rođen Buconjićev otac Stjepan. Nakon što je stupio u sukob s tamošnjim osmanskim namjesnikom, Stjepan je pobjegao u Mostar gdje je radio za neke tadašnje obitelji. Poslije je trgovao stokom i kupio zemlju u Drinovcima gdje se oženio Vidom Šimić. Imali su šest sinova i pet kćeri.

Paškal Buconjić rodio se 16. kolovoza 1834. godine i kršten kao Stjepan u Slivnom kamo su kršćani bili pobjegli zbog međumuslimanskog nasilja tijekom bosanskog ustanka.

U siječnju 1846. otac ga je odveo na školovanje kod franjevaca u Čerigaj gdje su se hercegovački franjevci preselili u pokušaju osnivanja vlastite kustodije i odvajanja od bosanske franjevačke provincije. Buconjić je u Čerigaju ostao do 1849. godine kada su franjevci izgradili prvo krilo samostana u Širokom Brijegu. U novicijat je ušao 13. listopada 1851, a svečane zavjete je položio 10. studenoga 1852. godine i uzeo ime Paškal.

Buconjić je nastavio školovanje u franjevačkoj školi u Ferrari, gdje je zaređen za svećenika 21. prosinca 1856. godine, a 18. prosinca 1858. položio profesorski ispit u Bologni s najvišim ocjenama. Na Antonianumu u Rimu imenovan je profesorom 8. lipnja 1860. godine.

Od profesora do kustoda

Nakon smrti Rafaela Barišića, apostolskog vikara hercegovačkog, 1863. godine Buconjić je urgirao kod pape kako bi za novog vikara bio postavljen hercegovački, a ne bosanski franjevac i tako sačuvao hercegovačku kustodiju. Papa je imenovao Anđela Kraljevića naslovnim biskupom Motelle i apostolskim vikarom Hercegovine.

Nakon nekoliko zahtjeva za povratak u Hercegovinu, krajem 1866. godine, vratio se u Franjevački samostan u Širokom Brijegu radi podučavanja dogme i morala. Godine 1871. stekao je najviši franjevački akademski naslov jubilarnog lektora (lat. Lector jubilatus).

Uprava kustodije odlučila je 1865. godine osnovati nove župe, među kojima i onu u Buconjićevom rodnom selu Drinovcima, a Buconjić je pomogao naći sredstva za gradnju novog župnog stana i imenovan njezinim kapelanom, a 1873. i prvim župnikom.

31. svibnja 1874. izabran je za kustoda Hercegovačke franjevačke kustodije na trogodišnji mandat.

Hercegovački ustanak

U travnju 1875., za vrijeme previranja između kršćana i osmanske vlasti u Hercegovini, austrougarski car Franjo Josip posjetio je susjednu Dalmaciju i primio dva franjevačka izaslanstva u Imotskom i Vrgorcu. Buconjić je predvodio izaslanstvo devetorice franjevaca i uručio caru memorandum o nedaćama kršćana u Hercegovini. Tom prilikom car ga je odlikovao Zapovjedničkim križem sa zvijezdom (Komendom) Reda Franje Josipa.

Osmanske vlasti to su doživjele kao čin izdaje, a fra Petar Bakula je saznao za njihovu namjeru da ubiju Buconjića i još dvojicu fratara, Anđela Ćurića i Lovru Karaulu. Buconjić je zbog sigurnosti odlučio preseliti svoju rezidenciju iz Širokog Brijega u Franjevački samostan na Humcu kod Ljubuškog, kako bi bio bliže Dalmaciji za mogući bijeg. Karaula je na kraju ubijen 20. srpnja 1875. godine.

U lipnju 1875. kršćani su digli Hercegovački ustanak. Prvi su se pobunili katolici Gabele, predvođeni don Ivanom Musićem. Predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Rusije, Austro-Ugarske, Italije i Francuske su stigli u Mostar. Buconjić je izdao knjižicu na talijanskom jeziku "Kratak osvrt na glavne uzroke ustanka kršćanskih naroda u Hercegovini" i dao je šestorici stranih konzula.

Dana 30. lipnja 1876. Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora objavile su rat Osmanskom Carstvu, tražeći pripajanje Bosne Srbiji i Hercegovine Crnoj Gori. Nakon što su utvrdili da su Srbija i Crna Gora zatražile aneksiju ovih krajeva, Kraljević i Buconjić su u srpnju 1876. pisali austrougarskim vlastima tražeći od njih to ne dopustiti i Bosnu i Hercegovinu pripojiti Austro-Ugarskoj.

Kraljević i Buconjić pomogli su smirivanju katolika koji su sudjelovali u ustanku jer je katoličko vodstvo na nemire u Hercegovini gledalo kao na potencijalnu borbu za pripajanje ovih krajeva Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Bili su uspješni u svojoj misiji.

U rujnu 1875. Buconjić traži od generalnog ministra Franjevačkog reda da sjemenište proglasi samostanom, što je i odobreno 5. ožujka 1876.

Austrougarska uprava

Uz pomoć Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, Austro-Ugarska je dobila mandat da zaposjesti Bosnu i Hercegovinu, a Buconjić je godinu dana kasnije, 1879. godine imenovan gvardijanom humačkog samostana.

Iste godine, nakon smrti Apostolskog vikara za Hercegovinu biskupa Anđela Kraljevića, hercegovački franjevci izabrali su Buconjića za svog nasljednika. Papa Lav XIII. odobrio je Buconjićevo imenovanje i 30. siječnja 1880. donio dva dekreta o imenovanju Buconjića apostolskim vikarom i naslovnim biskupom magedskim.

Nakon potpisivanja Konvencije Austro-Ugarske i Svete Stolice 1881. godine, stvoreni su uvjeti za biskupska imenovanja, a 5. srpnja 1881. papa Lav XIII. apostolskom bulom "Ex hac augusta" obnovio je redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini. Papa je osnovao Vrhbosansku nadbiskupiju sa sjedištem u Sarajevu i podredio joj novoosnovanu Banjalučku biskupiju, već postojeću Trebinjsko-mrkansku biskupiju, koja je bila pod apostolskom upravom dubrovačkog biskupa, te Mostarsko-duvanjsku biskupiju.

Papa Lav XIII. potvrdio je imenovanje Buconjića za prvog biskupa mostarsko-duvanjske nadbiskupije 18. studenoga 1881. godine i razrijedio ga dotadašnjeg naslova biskupa Magydusa. Buconjić je ustoličen 30. travnja 1882. godine.

Samostani, naseljavanja, tiskare,...

Buconjić je dio biskupijske imovine ustupio Kustodiji. Biskupijsku ju katedralu u Mostaru pretvorio u franjevačku samostansku crkvu, te počeo pripreme za gradnju nove katedrale. Odobrio je gradnju Franjevačkog samostana i posvetio njegov kamen temeljac 1889. godine. Za novu katedralnu crkvu je kupio zemljište u mostarskoj četvrti Rondo. Katedrala NA TOM MJESTU nikada nije sagrađena, a jugoslavenske komunističke vlasti na njenom SU mjestu sagradile Dom kulture, današnji HD Herceg Stjepan Kosača.

Nakon austrougarskog zaposjedanja 1878. godine brojni muslimani, od kojih je biskup Buconjić otkupio posjede oko Nevesinja i Bijelog Polja, napustili su zemlju. Buconjić je pomogao Hrvatima katolicima iz okolice Ljubuškog i Mostara, gdje su bili prenaseljeni, tu se naseliti.

Buconjić je pomogao i osnivanju visokog obrazovanja u Mostaru, pomažući osnivanju Franjevačkog bogoslovnog sjemeništa pri Franjevačkom samostanu u Mostaru koje je službeno otvorio 7. listopada 1895. godine.

Buconjić je od 1905. do 1909. godine sagradio Biskupski ordinarijat na Glavici u Mostaru i uselio se u njega 24. ožujka 1909. godine.

Iz Maribora u Mostar, Buconjić je 1899. doveo časne sestre franjevke. Iste godine je sagradio sirotište u Bijelom Polju, kojim su one upravljale te im je kupio i zemljište u Nevesinju. Buconjić je želio da se sestre franjevke posvete odgoju siromašne ženske djece.

Sestrama milosrdnicama, koje su već bile prisutne u Hercegovini kada je Buconjić postao biskup, dao je kuću i dvorište u Ljubuškom.

Buconjić je imao vodeću ulogu u hrvatskom narodnom pokretu u Bosni i Hercegovini. Bio je pokrovitelj narodnog glazbeno-pjevačkog društva koje su Mostarci osnovali 1889. godine. Za njegova upravljanja utemeljen je Glas Hercegovca, politički časopis, koji su podržavali Buconjić i hercegovački franjevci. Otvorna je Hrvatska dionička tiskaru u Mostaru koja je izdavala Osvit, još jedan politički časopis kojeg je podržavao Buconjić.

Buconjić je bio jedan od začetnika osnivanja društva za pomoć siromašnim hrvatskim studentima 1897. godine. To je društvo kasnije preraslo u HKD Napredak.

Odlazak bez pripremljenog nasljednika

Posljednjih godina života Buconjić je često bio bolestan. Umro je u Mostaru 8. prosinca 1910. godine i pokopan u franjevačkoj crkvi Svetog Petra i Pavla, pred oltarom sv. Ante Padovanskog. Iznad njegova groba postavljena je spomen-ploča, a na zidu mramorno poprsje u reljefu, koje je napravio hrvatski kipar Ivana Rendića. Sprovodne obrede vodio je vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler uz asistenciju fra Alojzija Mišića i don Anđelka Glavinića, nadžupnika u Trebinju.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine srpske snage uništile su crkvu Svetog Petra i Pavla i Buconjićev nadgrobni spomenik. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su i preneseni u fratarsku grobnicu na groblju u Šoinovcu. U obnovljenu crkvu Svetog Petra i Pavla u Mostaru, 2022. godine, vraćeni su njegovi posmrtni ostaci. Također, postavljeni su i ostaci spomen-ploče koja se nalazila u staroj crkvi.

Nakon Buconjićeve smrti, prema odredbama kanonskog prava, 19. prosinca 1910. metropolit nadbiskup Josip Stadler imenovao je Lazarevića upraviteljem u duhovnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija. Zbog nesuglasica Austro-ugarskog vrha i Vatikana oko osobe koja bi preuzela biskupiju, papa je novog biskupa Alojzija Mišića proglasio tek 29. travnja 1912. godine.