Davne 1871. godine, 9. listopada, u mjestu Paoča na Brotnju, rođen je dječak Franjo. Za života će još ući u legendu, kao dobrotvor Hercegovine, graditelj širokobriješke bazilike, ravnatelj Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, kao borac protiv nepismenosti, skrbnik talentiranih hercegovačkih srednjoškolaca i studenata, spasitelj od gladi, preporoditelj, narodni zastupnik, provincijal,... kao fra Didak Buntić.

Nadareni dječak s Paoče

U hercegovačkom selu Paoča 9. listopada 1871. godine rodio se Franjo Buntić - sin Mije i Matije, rođene Stojić, rodom iz Dragićine. Bez oca je ostao rano, pa su o njegovu odgoju brinuli majka i stričevi, od kojih uči čitati i pisati. Kao darovitog mališana fratri njegove župe ga 1883.godine, nakon samo jedne godine osnovnog školovanja, šalju u gimnaziju na Široki Brijeg, koju pohađa do 1885. godine i nastavlja školovanje na Humcu kod Ljubuškog.

U Franjevački red stupa 18. veljače 1888. godine i uzima redovničko ime Didak. Nakon novicijata odlazi u Innsbruck i na isusovačkom kolegiju „Cannisianumu“ studira filozofiju i teologiju. Pri završetku studija studira i klasičnu filologiju. Za svećenika je zaređen 1894., a studije završava 1895. godine.

Fra Didak za svoga redovničkog i svećeničkog života nikada nije obnašao posve pastoralnu službu. Nije bio župnik niti kapelan. Čim je završio studij, Provincija ga je postavila za profesora u Širokom Brijegu (1895.), gdje je službovao sve do izbora za provincijala hercegovačkih franjevaca (1919.). U međuvremenu je bio i ravnatelj širokobriješke gimnazije (1910.-1919.).

Pokretač gospodarskog razvoja

“Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje i ako je malo ima, kao što je Hercegovina. Samo neka nije gladna ni žedna, s njom se ni Misir takmiti ne može.”

Fra Didak je osjetio kako su ključni uzroci lošeg gospodarskog stanja u Hercegovini u njenom zapostavljanju i eksploatiranju od strane tuđinskih vlasti. Nije dopuštao širenje glasa o Hercegovini kao siromašnoj zemlji: “Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da nije tako. Hercegovina je Misir, ali zbog bezdušnog postupanja vlasti, koja ovu našu lijepu zemlju eksploatira i mrcvari do zla Boga, ona je postala siromašna. Produkti koje daje Hercegovina, upravo su divni i prvorazredni, a vlasti su uzele monopol na njih i tako uz bagatelnu naplatu seljaku zaslužuju oni na njima horendne svote. Eto, to me boli, protiv toga moramo svi ustati. Jer kada bi nam plaćali pravedno naš trud, ne bi bilo siromaha u Hercegovini!”

U svom nastojanju promjene odnosa vlasti prema Hercegovini fra Didak austrougarskom ministru Burijanu prdaje Memorandum u kojemu britkim jezikom kritizira rad zemaljske uprave u Bosni i Hercegovini opisujući ga kao "prije eksploataciju nego civilizaciju".

“Je li pravo, preuzvišeni gospodine ministre, da mi sadioci duhana, koji smo tek dvadeseti dio bosansko-hercegovačkog pučanstva, doprinosimo u samom porezu i duhanu više nego jednu desetinu čitavog državnog prihoda?"

Od Odbora Hrvatske narodne zajednice, koji je na Širokom Brijegu osnovao 1908. i čiji je bio predsjednik, fra Didak stvara organizaciju koja promiče i pomaže gospodarski razvoj. Poticao je poboljšanje životnih uvjeta hercegovačkih seljaka poučavajući ih racionalnijem gospodarstvu. Osobno je poučavao seljake kalemljenju plemenitih sorti voća, nabavljao sadnice i dijelio ih seljacima. Radio je na unaprjeđenju vinogradarstva, promicao sadnju maslina, vrba i bostana. Poticao je pčelarstvo. Radio je na unaprjeđenju stočarstva. Promicao je pošumljavanje goleti, zauzimao se za melioraciju polja, trasiranje novih cesta, širenje poštanske i telefonsku mreže, izgradnju otkupne duhanske stanice u Širokom Brijegu.

Originalni školski sustav

Vrijeme višestoljetne turske vladavine posebnu je pustoš ostavilo na području kulture i prosvjete. Na 112.000 hercegovačkih Hrvata bilo je samo deset osnovnih škola a i te su bile one koje je Austrija naslijedila od fratara iz turskog doba. Primale su samo djecu od 7 do 12 godina. Preko 80% puka bilo je nepismeno.

Fra Didak je lijek našao u seljačkim školama ili analfabetskim tečajevima. Te su škole bile za javnost prava senzacija, jer su njegovom originalnom metodom postigle nevjerojatan uspjeh. Smatrajući kako je svatko u stanju naučiti drugoga, fra Didak je obuku po selima povjerio samim seljacima, pismenijim i nadarenijim od drugih. Organizirao je skupinu od dvadesetak seljačkih učitelja među kojima su četvorica imala samo 12 godina a najstariji 56 godina.

kako bi privolio i puk i djevojke na opismenjivanje, fra Didak primjenjuje odredbu pape Pija X. koja je zahtijevala i od ženika i od udadbenice pismenost jer se nakon vjenčanja mladenci moraju vlastoručno potpisati na ženidbeni ugovor.

Početkom 1912. godine otvoreno je 5 seljačkih škola u okolici Širokoga Brijega a pod jesen već je stasalo 18 novih. Tijekom 1913. godine provedena je organizacija u obližnjim župama: Kočerinu, Rasnu te Gradnićima. Godine 1915. zavedene su škole u Gorancima i Mostarskom Gracu, a u 1916. godini počele su s radom u župama Humac, Studenci, Vitina, Gorica, Drinovci, Posušje i Posuški Gradac.

Svake godine, obično na Duhove, fra Didak je organizirao javne ispite ispred crkve na Širokom Brijegu na koje bi dolazili mostarski biskup, provincijal i ugledni ljudi iz politike i kulture.

Didakove seljačke škole bile su ponekad sušnice duhana, gdje bi se ljeti sušio duhan a zimi držala nastava. Često se nastava držala na otvorenom. U školama nije bilo klupa nego bi se sjedilo na zemlji. U svakoj školi bila je ploča i zemljovid Monarhije. U školama s učilo ne samo čitati i pisati, već i računati, učiti o gospodarstvu, razvijati domovinska i narodna svijest i seljački ponos.

Spašavanje djece iz Hercegovine od gladi

Prvi Svjetski rat u Hercegovini je uzeo stravičan danak. Život su izgubiti mnogi mladići i muškarci sposobni za rad. Iz nekih dijelova Hercegovine i do 20% od ukupnog puka borilo se na ratištima diljem Europe.

Dvije godine zaredom, 1916. i 1917. Hercegovinu je teško pogodila suša. Od 9. travnja pa do 7. listopada 1917. godine nije pala kiša, a ljeto je bilo neizmjerno vruće. Svi su se nasadi sasušili. Glad je gutala sve više ljudskih života. Nije bilo župe koju smrt nije pohodila.

Fra Didak najprije otvara kuhinju za siromahe na Širokom Brijegu, u čemu ga slijede i drugi fratri po Hercegovini. Ustrajno kuca na vrata vlastima u Mostaru, Sarajevu i Beču, upozoravajući ih na katastrofalno stanje u Hercegovini i moleći pomoć u hrani. Na koncu, poduzima ekstremni pothvat - akciju zbrinjavanja tisuća izgladnjele djece u obiteljima plodnih prekosavskih krajeva, poglavito Slavonije i Srijema.

Fra Didak piše župnicima u Slavoniji i moli ih primiti djecu u obiteljima svojih župa. Djeca su posebnim vlakovima putovala iz Mostara do Bosanskog Broda, gdje su ih prihvaćali domaćini iz Slavonije i drugih krajeva

Prema zapisu Središnjeg zemaljskog odbora u Zagrebu iz Bosne i Hercegovine je u Hrvatskoj zbrinuto 12.270 djece. Svojim kućama vratilo se njih 9.451, a kod dobročinitelja ostalo 2.819 djece.

Pošta i brzojav

Nimalo zadovoljan "civilizatorskim" postignućima austro-ugarske uprave u Hercegovini koja do 1909.godine nije uredila niti jednu jedinu poštansku i brzojavnu postaju u zapadnoj Hercegovini, stvar u svoje ruke je uzeo sam fra Didak. Pod njegovim vodstvom, mjesni odbor Hrvatske narodne zajednice u Širokom Brijegu, uredio je poštu, brzojav i telefon, kao i otkupni ured duhana, pazar i ćilimaru do 1914. godine. Primjer su slijedili i odbori u Posušju i Brotnju.

Hercegovina ga pamti 

Fra Didak Buntić umro je 3. veljače 1922. godine godine, na čitlučkom polju, obilazeći radove oko isušivanja i navodnjavanja polja. Prvotno je pokopan u Čitluku, a 1938. godine njegove kosti su prenesene u širokobriješku crkvu.  

U mnogim mjestima Hercegovine i Republike Hrvatske ulice i škole nose ime fra Didaka Buntića. Baš kao i Humanitarna udruga iz Čerina i galerija u najstarijoj broćanskoj crkvi i školi u njegovoj rodnoj župi, u Gradnićima kod Čitluka.