Od Šibenika do Harvarda: Karlo Vrančić otkriva zašto nema prečaca do uspjeha

S košarkaškog parketa u predavaonice najprestižnijih svjetskih sveučilišta - put Karla Vrančića zvuči kao scenarij za film, ali njegova priča zapravo je puno jednostavnija, ali i inspirativnija.

Ovaj nagrađivani student FER-a, bivši mladi reprezentativac iz Šibenika, danas studira na Harvardu i MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), pokreće startupove, osvaja globalne hackathone i drži predavanja na elitnim fakultetima, ali njegov pogled na uspjeh daleko je od spektakularnog narativa koji se često nameće.

"Jasno mi je kako se moj put može gledati kroz neki isforsirani holivudski per aspera ad astra narativ. Međutim, na mikrorazini je to samo niz malih očitih koraka koje radite jer vam se u tom trenutku čine ispravnima", rekao je Vrančić u razgovoru za Fenu.

Upravo u toj rečenici krije se srž njegove priče. Umjesto velikih planova i konačnih ciljeva, naglasak je stavio na kontinuitet i svakodnevni rad. Kako pojašnjava, Harvard i MIT nikada nisu bili cilj sami po sebi.

"Jednostavno sam radio stvari koje su me zanimale i u kojima sam pokušavao biti što bolji, a ispostavilo se da je put do takvog mjesta puno kraći nego što se čini iz pozicije srednjoškolca iz Šibenika", navodi.

Uspjeh se gradi prije fakulteta

Vrančić posebno naglašava kako ključ uspjeha ne leži nužno u tehničkom znanju, nego u osnovama koje se razvijaju mnogo ranije. Smatra da sve polazi od usađivanja dobrih radnih navika, empatije, konzistentnosti, te socijalnih vještina.

Drugim riječima, sport, timski rad i svakodnevne životne situacije oblikuju kompetencije koje kasnije postaju presudne, bilo u znanosti, bilo u poduzetništvu. Iskustvo na elitnim institucijama donijelo mu je novu perspektivu, ali ne i uvjerenje da su razlike u talentu presudne. Naprotiv, problem vidi drugdje.

"Uopće ne mislim da su ljudi talentiraniji nego na FER-u ili nekom drugom fakultetu, već su stvarno ohrabreni raditi stvari. Kod nas nerijetko postoji kultura u kojoj je pomalo sramotno učiti, pomalo sramotno reći koliko dobro prolaziš, pomalo sramotno isticati se u bilo čemu. Ovdje toga nema. Izvrsnost se cijeni, ali ljudi nisu njome opsjednuti na toksičan način koji bi ih paralizirao", istaknuo je Vrančić.

Na Harvardu se studenti, kako ističe, uključuju u znanstveni rad već od prvih godina, dok u regiji mnogi završe studij bez takvog iskustva, ne zbog manjka sposobnosti, nego zbog ograničenja sustava.

Na pitanje o tzv. "hat-trick" pristupu koji povezuje sport, znanost i biznis, Vrančić dodaje kako se ta tri područja u njegovu slučaju nisu razvijala paralelno, nego postupno. Jedno je vodilo prema drugome.

Objašnjava kako je tek s vremenskim odmakom shvatio koliko su vještine stečene u sportu primjenjive u akademskom i poduzetničkom svijetu. Kao bivši košarkaš, ističe, naučio je nositi se s naporom i neizvjesnošću.

"Ako tri mjeseca treniraš za neku utakmicu pa se ozlijediš ili te trener ne stavi u igru, u tom trenutku ne postoji nikakva nagrada, ali ujutro se ionako moraš probuditi i nastaviti. Sport te nauči živjeti u tom paradoksu, a jednom kad to savladaš, prenosi se na sve ostalo", pojasnio je.

Govoreći o utjecaju sporta na današnji način rada, Vrančić ne ostavlja prostora za dvojbu. Iskustvo s terena smatra presudnim. Ističe kako je još kao dijete, dolaskom na prvi košarkaški trening, shvatio da se ne može nametnuti fizičkom snagom, pa je bio primoran razvijati druge vještine.

"Brzo shvatiš kako se ne možeš nametnuti time što si najveći, najjači ili najbrži, pa razviješ druge stvari. Snalažljivost. Čitanje situacije. Rad s timom. Razumijevanje igre iznad individualnog dara", objašnjava, naglašavajući kako se upravo takav način razmišljanja kasnije prirodno prenosi na biznis i istraživanje.

Kao ilustraciju navodi i primjere vrhunskih igrača poput Luke Dončića i Nikole Jokića, ističući kako se često naglašava njihova košarkaška inteligencija kao odgovor na fizičku konkurenciju.

"Ali kada njih usporedite s prosječnom osobom, shvatite da su zvijeri i fizički, jer su naučili iz svega izvući maksimum. Meni se to čini kao dobra metafora za ono što vještine iz sporta daju čovjeku kasnije u životu. Riječ je o sposobnosti da, kada su vam sve vanjske prednosti oduzete, i dalje nastavite sve dok ne nađete način", rekao je Vrančić.

Umjetna inteligencija otkriva stvarne vještine

Govoreći o budućnosti rada u eri umjetne inteligencije, Vrančić ističe kako se ključne vještine zapravo ne mijenjaju.

"Vještine koje će imati najveću vrijednost za pet ili deset godina su, pomalo ironično, iste kao i danas. Kreativnost, empatija, sposobnost rješavanja problema, kritičko mišljenje", naglasio je on, pojasnivši kako je razlika u načinu na koji se te vještine danas koriste.

Dok je ranije većina vremena odlazila na rutinske i mehaničke zadatke, a tek manji dio na kreativno i kompleksno razmišljanje, danas je taj odnos potpuno obrnut. Upravo zbog toga razlike među ljudima postaju puno izraženije. Umjetna inteligencija uklonila je spor i repetitivan dio posla te jasno pokazala tko zaista posjeduje napredne vještine, a tko se dosad oslanjao na rutinu. Ističe kako je to ujedno i prednost i izazov, ovisno o tome na kojoj se strani te promjene nalazite.

Vrančić se osvrnuo i na obrazovni sustav u regiji, upozorivši na duboko ukorijenjen problem percepcije vrijednosti obrazovanja. Smatra da se, upravo zato što je dostupno, često podcjenjuje, pa se fakultet svodi na “komad papira” potreban za zaposlenje.

No, takav pogled danas više ne stoji.

"Danas, kada AI obavlja taj mehanički dio posla, od inženjera se traži upravo ona širina i teorijska dubina koju smo se naučili ismijavati. Ako ne želite biti zamjenjivi AI-jem, fundamentalno razumijevanje, koje je najlakše steći na fakultetu, postaje vaš najveći adut. I onda na to tek ide konkretan rad i projekti. Kod nas se često priča o tome da 'ne treba vam faks' kao da je to univerzalna istina. Ona možda vrijedi za onih najgornjih i najdonjih par posto studenata. Za ostalih 90+ posto, taj stav je aktivno štetan", smatra Vrančić.

Na pitanje koliko je za uspjeh u tehnologiji važnija teorijska podloga, a koliko sposobnost brze primjene i eksperimentiranja, Vrančić ističe da su oba elementa ključna, ali da na višoj razini nijedan ne funkcionira samostalno. Ne zbrajaju se, nego međusobno pojačavaju, pri čemu teorija postaje sve važnija kako problemi postaju složeniji.

Dodaje kako za jednostavnije zadatke teorijska podloga možda i nije presudna, no u ozbiljnijim projektima i naprednim tehnologijama bez čvrstog temelja nema dugoročnog napretka. Upozorava i da se ne može cijeli radni vijek oslanjati na improvizaciju te zaključuje da je podcjenjivanje teorije, iako popularno, dugoročno pogrešno.

Prilike se ne nude, nego stvaraju

Vrančić je ove godine sudjelovao na IT danu MoStart konferencije, a za Fenu je istaknuo kako vrijednost ovakvih događaja nije u tome da mladima izravno "serviraju" prilike, nego da stvaraju okruženje u kojem ih oni sami mogu prepoznati i razvijati.

Prema njegovim riječima, ovakve konferencije mladima pružaju uvid u stanje industrije, način funkcioniranja globalnog tržišta te otvaraju perspektivu prema mogućnostima kojih često nisu ni svjesni.

"Čovjek je prosjek ljudi kojima je okružen, a ovdje je, barem na nekoliko dana, to okruženje drugačije. To sjeme često puno vrijedi, iako plodove ne vidite odmah", istaknuo je.

Mladima je poručio da pronalaženje vlastitog smjera nije jednokratna odluka, nego proces koji traje cijeli život, te da je potpuno u redu nemati jasan odgovor u ranim godinama. Upozorio je i da može biti opasnije prerano pomisliti da je smjer konačno pronađen.

On se nikada nije ograničio na jedno područje, unatoč čestim savjetima da se mora "odlučiti", a kaže da ga je upravo ta širina interesa vodila naprijed. Naglasio je da život i okolnosti prirodno usmjeravaju put, a da je ključno u svemu što radite biti posvećen i stalno napredovati.

"Pogotovo u eri AI-ja, kada je tehnička frikcija gotovo nestala, vještine su postale prenosive na način koji prije nije bio moguć. Ako naučite raditi nešto stvarno dobro u jednom području, velika je šansa da ćete to znanje moći primijeniti i negdje drugdje. Zbog toga je moj savjet manje 'nađi svoj smjer', a više 'budi ozbiljan i predan u onome čime se trenutačno baviš'", poručio je mladi Karlo Vrančić u razgovoru za Fenu.