Dječji sukobi često su jedna od prvih situacija u kojima se roditelji osjete nesigurno, bilo da je riječ o obiteljskoj sredini ili vrtiću. Treba li reagirati? Uključiti se? Zaštititi dijete? Ili ga pustiti da samo pronađe način?
U novoj epizodi podcasta Rastući s djecom, nakon dvije godine ponovno gostuje Striček Duško – odgajatelj koji iz svakodnevnog rada s djecom donosi perspektivu koja često ide protiv naših instinkta, ali ima dubokog smisla.
Jedna od tema koju otvara je upravo ova: što djeca zapravo uče kroz sukobe i zašto ih odrasli ponekad prerano “rješavaju”.
Na pitanje kako reagira na dječje sukobe u vrtiu, Duško odgovara: „To nije moj sukob – nemam ga što rješavati.“ Na prvu zvuči gotovo pogrešno.
Ako se dvoje djece posvađa oko igračke, naša je prva reakcija stati između njih, objasniti tko je bio prvi, tko je u pravu i kako bi se trebali ponašati. No, kako Duško objašnjava, time često oduzimamo djeci priliku da nauče ono najvažnije.
Djeca kroz sukob uče pregovarati, izraziti što žele, čuti drugu stranu, nositi se s frustracijom, i možda najvažnije – zauzeti se za sebe.
Zato u vrtiću, dok god situacija ne prelazi granice sigurnosti, sukob nije nešto što treba odmah zaustaviti, nego proces koji treba pratiti.
Naravno, postoje granice. Ako sukob postane grub ili preraste u ozbiljniju fizičku situaciju, odrasli se uključuju. Ali u mnogim svakodnevnim situacijama, oko igračke, reda, želje da se bude prvi, djeca su sposobna pronaći rješenje.
Uloga odraslog tada nije da riješi problem, nego da postavi pitanje: „Jesi joj rekao da se želiš igrati s tim?”, ili „Što ti treba u ovoj situaciji?”. Time se dijete ne spašava nego usmjerava.
Djeca ne uče iz savjeta – nego iz odnosa
Djeca rješavanje sukoba ili općenito socijalne vještine ne uče kroz upute, nego kroz promatranje.
Stoga će pratiti nas: kako se obraćamo jedni drugima, kako nešto tražimo, čekamo red, kakio reagiramo kada nešto ne dobijemo. Sve to dijete upija i kasnije prenosi u igru i svoje ponašanje.
Zato način na koji se mi susrećemo s djecom, ali i međusobno postaje temelj njihovog ponašanja.
Jedan od važnih dijelova razgovora otvara temu koja često izaziva nelagodu kod roditelja, pravo djeteta da kaže “ne”. U želji da djecu naučimo dijeljenju i empatiji, ponekad ih nesvjesno guramo u odustajanje od vlastitih granica.
„Daj mu, vidiš da je tužan…“
Uz ovakve rečenice dijete ne uči dijeliti, nego uči da njegovo “ne” nije važno. A upravo je sposobnost da kaže “ne” temelj kasnijeg samopouzdanja i zdravih odnosa.
Posebno osjetljiva tema su djeca koja su povučenija, tiša i rjeđe ulaze u sukobe. Roditelji tada često osjećaju potrebu da ih “poguraju”, zaštite ili govore umjesto njih. No, kako Duško ističe, zauzimanje za sebe ne može se naučiti izvana, ako dijete iznutra nije spremno.
Ono što možemo je: postavljati pitanja, davati prilike i stvarati sigurne situacije u kojima će dijete moći pokušati. Ali i dalje ne možemo donijeti tu odluku umjesto njih, er trenutak kada dijete odluči: “Ja to želim i idem po to” dolazi iznutra.
Djetetu za koje primjećujemo povučenost ili manjak vjere u sebe možemo dati zadatke koji uključuju odgovornost, a supješno izvršavanje zadatka djetetu će dati osjećaj ponosa. Tako dijete možete zamoliti da vam donese nešto vrijedno ili krhko, dati mu do znanja da vjerujete u njega i jasno mu dati prostor u kojem može uspjeti, no pritom ga ne posramiti ako ne uspije ili uspoređivati s drugima.
U vremenu u kojem djeca imaju sve manje prostora za slobodnu igru i spontanu interakciju, upravo su ovakve situacije ključne za razvoj. Ako im oduzmemo sukobe, oduzimamo im i priliku da nauče kako se nositi sa svijetom. A ako stalno govorimo umjesto njih smanjujemo šansu da će jednog dana sami podići ruku i reći: “Ja to znam”.
Stoga u ovom podcastu neće naći brza rješenja, ali čut ćete vrijednu perspektivu koja nas podsjeća da ponekad, u želji da pomognemo napravimo korak previše.
A djeci je, zapravo, često najpotrebnije da napravimo korak unatrag, ili kako Striček Duško kaže: Stani i manje pričaj. Pokaži! Jer na taj način najbolje uče – oponašanjem.
