Podcast Rastući s djecom donosi novu epizodu posvećenu temi o kojoj se sve više govori, ali se i dalje premalo razumije – ADHD-u. Iako se često pojednostavljuje i svodi na etikete poput „neposlušan“, „razmažen“ ili „previše živahan“, iza te dijagnoze stoje djeca, roditelji i obitelji koje svakodnevno prolaze složen, dugotrajan i emocionalno zahtjevan put.

Gošća ove epizode je Draženka Ivanković – supruga, majka četvero djece, po struci ekonomistica, a danas i studentica edukacijske rehabilitacije. Njezina odluka da u pedesetim godinama života krene u potpuno novom profesionalnom smjeru nije došla slučajno. Proizašla je iz osobnog iskustva majke dječaka s ADHD-om i duboke potrebe da razumije, pomogne i bude podrška – ne samo vlastitom djetetu, nego i drugim obiteljima koje se suočavaju sa sličnim izazovima.

Dijagnoza kao olakšanje

U razgovoru se Draženka vraća na same početke roditeljstva – na izrazito živahno dijete još u trudnoći, bebu koja je rano prohodala, ali koju nisu zanimale klasične igračke. Umjesto njih, pažnju su privlačili produžni kablovi, punjači, utičnice i kućanski aparati. Govori o djetetu koje je moglo satima biti u potpunom fokusu kada bi ga nešto zaokupilo, ali bi već sljedeći dan zaboravilo i najjednostavnije upute ili upozorenja.

Posebno zbunjujuća bila su ponašanja vezana uz komunikaciju i govor – dani u kojima je dijete jasno i smisleno govorilo, izmjenjivali su se s danima regresije. Ta nepredvidivost potaknula je roditelje da potraže stručnu pomoć.

Put do dijagnoze bio je dug i iscrpljujući. Obilježili su ga višemjesečni čekanja, logopedske i psihološke procjene, neizvjesnost i stalno preispitivanje vlastite roditeljske uloge. Kada je dijagnoza napokon postavljena, ona nije doživljena kao etiketa, nego kao novi početak – početak razumijevanja, edukacije, traženja znanja i načina kako djetetu pružiti odgovarajuću podršku. Upravo je to znanje postalo temelj boljeg odnosa s djetetom.

„Ne može“ nije isto što i „neće“

Jedna od ključnih poruka ove epizode jest jasna i često zanemarena razlika između ne želi i ne može. Djeca s ADHD-om ne biraju svoje ponašanje. Ono nije pitanje volje, prkosa ili lošeg odgoja, nego posljedica načina na koji njihov mozak obrađuje informacije, regulira pažnju, impulse i emocije.

Kod ADHD-a su posebno pogođene tzv. izvršne funkcije mozga – sposobnosti planiranja, započinjanja i dovršavanja zadataka, samoregulacije i prijelaza s jedne aktivnosti na drugu. Dijete može znati što se od njega očekuje, može imati želju udovoljiti, ali u tom trenutku jednostavno nema kapacitet da to učini bez vanjske pomoći.

Zato dijete koje prekida zadatak nije lijeno. Dijete koje se ne pokrene nije neposlušno. Dijete koje burno reagira ne radi to namjerno. Ono što mu je tada potrebno nije kazna, nego razumijevanje i podrška izvana – mali poticaj koji će mu pomoći da premosti ono što njegov mozak sam ne može.

Draženka otvoreno govori kako ni sama nije odmah mogla prihvatiti tu spoznaju. Trebalo je vremena da razdvoji vlastita očekivanja od stvarnih mogućnosti djeteta i da shvati kako ponašanje nije voljna odluka, nego biološka činjenica.

Škola, sustav i uloga roditelja

U epizodi se govori i o školskom iskustvu te o razdoblju u kojem je Draženka bila i asistent vlastitom djetetu. To iskustvo otvorilo je brojna pitanja – o prilagodbi nastave, granicama sustava i važnosti ranog prepoznavanja teškoća.

Naglašava koliko je važno da škole na vrijeme uoče različitosti i da se dijete uključi u nastavni proces na način koji je za njega primjeren, umjesto da se stalno pokušava „uklopiti“ u sustav koji ne prepoznaje neurološke razlike.

ADHD ne nestaje s godinama, ali se mijenja. Danas, u tinejdžerskoj dobi, njezin sin više ne treba asistenta, no put do te točke bio je dug i zahtijevao je stalnu prilagodbu cijele obitelji.

Majka koja se mijenja zajedno s djetetom

Jedan od najsnažnijih dijelova epizode odnosi se na Draženkin osobni razvoj. Nakon vlastite ozljede i pojave simptoma sličnih ADHD-u, prvi put je iznutra osjetila kako izgleda gubitak kontrole nad fokusom, organizacijom i emocionalnim reakcijama. Taj uvid promijenio je njezin odnos prema sinu, ali i prema sebi.

Iz tog procesa izrasla je i velika životna odluka – upis studija edukacijske rehabilitacije u pedesetim godinama života. Ne kao bijeg od majčinske uloge, nego kao njezin nastavak. Kao potreba da znanje koje je godinama skupljala kroz iskustvo dobije stručno utemeljenje i da jednog dana bude „most“ između djece, roditelja i sustava.

S promjenom znanja mijenjala su se i očekivanja. Slika „idealnog djeteta“ koje mirno sjedi, uči i ispunjava unaprijed zamišljene planove morala je ustupiti mjesto stvarnom djetetu – onakvom kakvo jest, s vlastitim tempom, snagama i ograničenjima, onog kakvog je Bog poslao onakvog kakvim ga je On zamislio.

Niste sami

Ova epizoda podcasta nije tu samo da vas informira. Ona je poziv na razumijevanje i prestanak samookrivljavanja. Namijenjena je roditeljima koji su tek na početku dijagnostike, onima koji se osjećaju neshvaćeno i onima koji su se barem jednom zapitali jesu li zakazali. Namijenjena je širem društvu koje tek razumijevanjem može biti podrška obiteljima u kojima je prisutan ADHD. 

Jer ADHD nije loš odgoj, nije voljna komponeneta, nije izgovor. ADHD je drugačiji način funkcioniranja mozga. A djeca koja rastu s tom razlikom ne trebaju više pritiska – trebaju odrasle koji će učiti zajedno s njima i imati hrabrosti mijenjati se putem.

Pogledajte cijelu epizodu.