Veliki četvrtak: Spomendan Isusove posljednje večere

Veliki četvrtak spomendan je Isusove posljednje večere. Njime završava korizmeno vrijeme, a večernjom svetom misom započinje Vazmeno trodnevlje.

Ustanovljena euharistija 

Židovsko-antička predodžba kako dan počinje već predvečerjem toliko utječe na liturgiju, da se svetkovine i nedjelje liturgijski slave već večernjom prethodnog dana. Zato večer Velikog četvrtka pripada prvom danu Vazmenoga trodnevlja - odnosno Velikom petku.

Ovo je, prema priručniku Adolfa Adama Slaviti crkvenu godinu, i sadržajno također opravdano budući da je Isus na Posljednjoj večeri sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu. I pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegov krvavi znoj na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Muke...

Liturgija Večere Gospodnje oblikovana je ponajprije upravo spomenom Isusove Posljednje večere i pritom je izvršena ustanova euharistije, zatim pranje nogu. Na Misi večere Gospodnje treba sudjelovati cijela zajednica, piše Nedjelja.ba. 

Već ulazna antifona naviješta cjelokupnu temu čitavog Uskrsnog trodnevlja (Gal 6,14). Spominje pashalni misterij u svome punom smislu i po muci razapinjanja već svijetli radost i klicanje uskrsnuća i otkupljenja.

Govori se Slava, a dok se pjeva pjesan zvone zvona koja zatim zašute do Vazmenog bdjenja...

Klanjanje

Ova šutnja zvona tijekom trodnevlja datira barem u karolinško vrijeme. Umjesto zvona prikladniji bi bili drveni instrumenti (čegrtaljke, klepetaljke...).

Slično kao sa zvonima, u mnogim mjestima se tijekom ovog razdoblja odriče i orgulja, koje su se do kraja srednjeg vijeka sve više probijale kao bogoslužni glazbeni instrument.

Glede čina pranja nogu, na Zapadu ga već u 4. st. (s iznimkom Rima), susrećemo kod obreda krštenja. Sedamnaesti koncil u Toledu (694.) vrlo odlučno traži da se na Veliki četvrtak u svim crkvama Španjolske i Galije obavlja taj sveti čin. Svaki bi biskup ili svećenik morao po Kristovu primjeru prati noge onima koju su mu povjereni. U Rimu je taj obred pak posvjedočiv od 12. stoljeća.

Obred je jednostavan: poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima pripravljenim na zgodnom mjestu, tada svećenik pristupi svakom pojedinom te mu vodom polije noge i obriše uz pomoć poslužnika.

Poslije popričesne molitve, za bogoslužje Velikog petka u svečanoj procesiji prenose se prethodno posvećeni darovi u svetohranište sporednog oltara. Glavni se oltar ogoli u obredu nazvanom denuntio altaris.

Liturgija Velikog četvrtka završava klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu kojega se održava bez ikakve svečanosti. Ovaj običaj ima jako staru povijest, koja seže do u 2. stoljeće.