Žuđenje u svijetu: Tatjana Marinić - zaručnica Antuna Branka Šimića

"Tatjani posvećeno" – ta posveta, prisna i zagonetna istodobno, i danas, cijelo stoljeće kasnije, intrigira svakoga tko otvori prvu stranicu čudesnih Preobraženja Antuna Branka Šimića.

A kad sazna tko je bila ta misteriozna Tatjana i kako je proživjela svoj život, parafraza o životu kao "žuđenju u svijetu" moći će se učiniti opravdanom.

Jer, ta žena, kojoj je njezin 22-godišnji zaručnik A.B. Šimić 1920. posvetio svoju zbirku, živjela je upravo tako: u žudnji, sa svim njezinim krajnostima i paradoksima, od utopijskoga revolucionarnog zanosa na prvome mjestu, spojenoga s krajnjim altruizmom, empatijom i nesebičnošću, pa do povremenog resantimana i osvetoljubivosti kasnijih godina u koje su je odvele nesreće njezina nadasve okrutnog dvadesetog stoljeća, piše Boris Pavelić.

U nepunih sedam desetljeća života – umrla je 8. veljače 1966., dan nakon 69. rođendana – preživjela je četiri države i dva rata, neopisive strahote, nasilje i zlo, te doživjela gubitak dvojice ljubavnika – prvoga još prije tridesete, od tuberkuloze, drugoga prije četrdesete, u čistkama što je ih provodila Staljinova komunistička partija, uzurpatorica ideja kojima je ostala privržena cijeloga života.

Tatjana nije bilo njezino pravo ime. Josipa Marinić rodila se 7. veljače 1897. u tadašnjoj Slavonskoj Požegi, u obitelji nadničara Đure Marinića i pralje Marije Duić. 

Trinaesto dijete u obitelji

Bila je trinaesto dijete, od kojih će preživjeti tek sedmoro. Čemerna, ubitačna neimaština otežana mukom, zlostavljanjima i smrtnim opasnostima, pratit će je sljedećih pedesetak godina.

Roditelji, beznadno siromašni ali očito oslobođeni otpora prema školovanju ženske djece, odlučili su ih obrazovati onoliko koliko su pretpostavljali da mogu: brata Franju, ali i Josipu, koja je zarana pokazala živu inteligenciju i volju za učenjem.

U godini početka Prvog svjetskog rata, mladu djevojku sa završenom osnovnom školom poslali su u Učiteljsku školu u Osijek. No ne zadugo: roditelji je već nakon prvog razreda nisu više mogli uzdržavati, pa se već s 18 godina – "jedva nešto više od djeteta", napisat će Melita Richter Malabotta, autorica jednoga od tek nekoliko sustavnijih radova o Marinić – Josipa zaposlila kao nekvalificirana učiteljica u školi u selu Poljanska kraj Slavonske Požege.

I tu, umjesto da klone pod neimaštinom, samoćom i ratnim čemerom, počinje se nazirati strašna žena iz boljeg svijeta: u provincijsku školu, u uvjete kakve danas zasigurno ne možemo ni zamisliti, Josipa unosi naizgled male, ali presudne promjene: uspostavlja red i higijenu te otvara kuhinju za djecu koja dolaze iz udaljenih sela.

Nije dugo ostala u Poljanskoj. Izvori, među kojima je doktorat povjesničarke Nataše Mataušić najiscrpniji, navode kako je 1916. otišla u Zagreb i zaposlila se kao radnica u Tvornici kože Astra. 

Josipa će postati Tatjana

Tu, u glavnom gradu, Josipa istodobno radi, studira i uzdržava dvojicu braće, ali i počinje razumijevati apokaliptični ratni svijet oko sebe, koji je svakoga iole etičnog naprosto gurao k idejama socijalne pravde i jednakosti – idejama komunističke revolucije.

Nakratko postaje članicom Odbora jugoslavenske revolucionarne omladine i Socijaldemokratske stranke, da se potom pridruži krugu intelektualaca oko Miroslava Krleže, Augusta Cesarca i Ognjena Price, i postane članicom Socijalističke radničke partije (komunista) Jugoslavije.

Uključena u Krležin intelektualni, pa i osobni krug, 1919. upoznat će neostvarenu ljubav svog života, 21-godišnjeg pjesnika Antuna Branka Šimića.

"Bela Krleža, s kojom se u to vrijeme družila, svjedoči da su ona i Tatjana išle specijalno u Kazališnu kavanu da se upoznaju sa Šimićem", napisao je povjesničar Ivan Očak u tekstu "Nepoznata ostavština A. B. Šimića", objavljenom u sklopu priređivačkih bilješki uz Šimićeva pisma partnerici, u drugome svesku pjesnikovih Sabranih djela koja je 1988. izdao bivši zagrebački izdavač August Cesarec.

U to vrijeme iščezava Josipa, i dolazi Tatjana. Biografi se slažu da ju je Tatjanom nazvao upravo Šimić. Kako god bilo, 1920. pjesnik objavljuje skromnu poetsku zbirku s ekspresionističkom, odvažnom ilustracijom svojega prijatelja, slikara Save Šumanovića, na naslovnici – Preobraženja. 

Nikad više nije bila Josipa

"Tatjani posvećeno", stoji na prvoj stranici. Josipa Marinić nikada više neće koristiti ime kojoj su joj nadjenuli roditelji, naročito ne nakon što Šimić, samo pet godina kasnije, 2. svibnja 1925., umre od sušice u zagrebačkoj bolnici.

Pet, šest godina živjeli su zajedno, nevjenčani: za ono vrijeme, i sredine iz kojih su dolazili – Tatjana iz ruralne Slavonije, Antun Branko iz Hercegovine – apsolutno skandalozno.

Danas, teško je i zamisliti civilizacijski jaz što su ga to dvoje mladih ljudi sami iz sebe uspjeli premostiti, otrgnuvši se još u najranijoj mladosti, vlastitim snagama, okovima balkanske provincije – koja, kako znamo, guši i dan danas – i stasavši u hiperkultivirane mlade ljude, kreativne, progresivne, slobodoumne, socijalno osviještene slobodare.

O naravi njihove veze ne zna se mnogo: Tatjana o njoj kasnije nije više govorila, a Šimićevih devet pisama, objavljenih u spomenutome tomu Sabranih djela, zajedno s njegovom toplom ali enigmatskom posvetom, možda više skrivaju nego što otkrivaju, navodi se dalje u Pavelićevu tekstu. 

Opširnije na VOX FEMINAE