"Zrak treperi ritmom teška ćutanja. Gdje su vjetri, ljubavnici lutanja?"
Na današnji dan, 18. studenog 1898. rođen je u Drinovcima hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić.
Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio u Širokom Brijegu. Već kao petnaestogodišnjak objavio je pjesmu u časopisu Luč. Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio u Mostaru, zatim upisao četvrti razred gimnazije u Vinkovcima, a školovanje nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.
Rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja (Bolesnica) pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.
Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnoga zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti pa je pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica.
U tekstovima Namjesto svih programa, Anarhija u umjetnosti, O muzici forma ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. Iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopuštale izdavanje javnih tiskovina.
Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus. U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička ("anarhična") faza.
Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt 'hvata' u brzu tempu gradskog življenja (Pjesma, Grad, Ples, Pjesma pjesnika).
Pjesma jednom brijegu
Taj brijeg, na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se
sastaje naš različiti smiso
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost
Šimić katkad rabi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva ("O svijet i ja u svijetu i svijet u meni / Grad noći žene zvijezde / Ples radost vrisak bog / ja pjevam") koje teži prvotnoj senzaciji, 'očišćenoj' od naslaga 'istrošene' civilizacije.
U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. Vijavica je izlazila do 1919., a nakon toga Šimić je izdavao časopis Juriš, koji se iste godine ugasio. Već teško bolestan, 1924. pokrenuo je i Književnik, a nakratko (od ožujka do studenoga 1923) s M. Begovićem uređivao Savremenik.
U zaoštrenim manifestima iz Juriša (Usamljenost duha, Juriš) prosvjedovao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijski projekt "duhovnoga carstva na zemlji".
Godine 1920. objavio je svoju jedinu zbirku Preobraženja. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih, pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se Preobraženja smatraju zasebnom ('kanonskom') fazom.
Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898–99), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo.
Uvodeći velike teme kao što su 'Bog', 'ljubav', 'smrt' (tijelo) i 'poezija' (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutu (Otkupljenje, Budući).
Depatetizirani izraz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnim naslijeđem hrvatske moderne lirike.
Poezija nakon Preobraženja označuje novi zaokret u smjeru 'neoklasičnog' izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu.
U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transcendencije i unutrašnjeg ideala (Prazno nebo i Nađeni bog), a u pjesmi Smrt i ja ("Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času") Šimić se, poput R. M. Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti.
Približivši se i poetici 'nove stvarnosti' (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.
Mir
Žuta žita šumore od zrelosti:
Teško klasje svija glave pjane
Vrućine i ljeta. Cesta, sva u bijelosti,
Žuri… tek pred horizontom stane.
Ukočeno stoje makovi.
Zrak treperi ritmom teška ćutanja.
Gdje su vjetri, ljubavnici lutanja?
Mirno. Sada slaze plavi trakovi.
Na jasenu cvrčak ko poludio
Srce suncu sanljivo zagudio.
Dremljivo je; nigdje sela il kuće:
Krajem pada s neba podne vruće
