Živio je kratko, ali je ostavio pjesničko djelo za vječnost

John Keats, jedan od najznačajnijih pjesnik romantizma, umro je na današnji dan, 23. veljače 1821. godine u Rimu.

Ovaj engleski pjesnik rođen je u Londonu 31. listopada 1795., a u ranoj mladosti ostao je bez roditelja pa je prekinuo redovito školovanje i najprije učio za ljekarnika. Potom je radio i studirao medicinu, da bi se u dvadeset i prvoj godini posvetio književnosti.

Većina njegovih radova naišla je na nerazumijevanje kritičara (napadali su ga zbog političkih razloga jer je bio prijatelj gorljivoga liberala Leigha Hunta).

Bio je nesretno zaljubljen u Fanny Brawne. Umro je od tuberkuloze u Rimu, u klimi kojega se nadao izlječenju.

Zašto se sinoć smijah?

Zašto se sinoć smijah? Nikom nije
To jasno; ni Bog s neba mi ne zbori
O tom, ni Vrag u Paklu što se krije.
Samo ću srcu reći što me mori.
O, srce! Sami, tužni smo; ti kaži
Zašto se sinoć smijah? Patim jako!
O, Tmino! Oko moje stalno vlaži,
Uzalud molim Srce, Nebo, Pako.
Zašto se smijah? Živ sam, moram reći:
Blaženstvo duha najveće je za me –
Al' još bih noćas htio u smrt pribjeći,
Gledajuć' svijet u zagrljaju tame;
Ljepota, Slava, Stih je silna stvar.
Al' Smrt je više – Smrt je Žića dar.

(Prepjev: Luko Paljetak)

Književni interes javio se kod Keatsa vrlo rano: u petnaestoj je godini prevodio Eneidu i privatno studirao klasične autore.

U samo pet godina (1816–21) stvorio je cijelo svoje književno djelo: nekoliko velikih oda, mnogobrojne sonete, pripovijesti u stihu (Lamia, Isabella, Uoči Sv. Agneze – The Eve of St. Agnes, La Belle Dame Sans Merci), lirske pjesme i drame.

Od rujna 1818. do rujna 1819. traje Keatsovo najplodinje stvaralačko razdoblje. U toj godini dana napisao je najveći dio svojih djela koja je kritika pohvalila.

Jedan od najvećih engleskih romantičara, Keats je nedvojbeno najsenzualniji: njegovi su stihovi 'raskoš zvukova, boja, mirisa'.

Zaljubljen u svijet klasike, pisao je i poeme na mitske motive, npr. Endimion (Endymion, 1818), te nedovršene Hiperion (Hyperion) i Hiperionov pad (The Fall of Hyperion).

Poklonik je vječne ljepote ("Ono što je lijepo vječna je radost" – "A thing of beauty is a joy for ever"), sve do tvrdnje o istovjetnosti ljepote i istine, ali je uvijek svjestan odmaka umjetnosti od života.

Pisao je pod utjecajem elizabetinaca i Johna Miltona, a svojim je najsavršenijim odama Oda slavuju (Ode to a Nightingale, 1819), Oda grčkoj urni (Ode to a Grecian Urn, 1819) i Jeseni (To Autumn, 1819) utjecao na mnoge engleske pjesnike sve do modernih.

Jedinstvena u izrazu estetskoga senzualizma, Keatsova se lirika odlikuje iznimno užarenom maštom i bogatstvom pjesničkih slika.

La belle dame sans merci

Što te muči o moj pažu,
Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.

Što te muči o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin silos pun je,
A jesen već mre.

Tvoje čelo bijel je ljiljan,
Boli kap k'o biser čist
Blista, obraz blijedi vene
Kao ružin list.

Gospu ja u polju sretoh:
Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.

Glavu vijencem joj ukrasih,
Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh
Svu ljubavnu slast.

Podigoh je na svog konja,
Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.

Korijenja mi slatkog, meda
Divljeg da i mine sjaj:
Govori baš čudnim glasom:
"Ja te ljubim znaj"

Vilinskom me domu vodi.
Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam
Da joj stisnem oči.

Sve sam kralj i knez i ratnik
- A svak blijed k'o sablast, sjen -
Viču: "La belle dame sans merci!
Zauvijek si njen!"

Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna
Proveo sam noć.

Zato ovdje jadan lutam,
U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al' svih ptica
Zanijemio glas.