Nobelovac William Butler Yeats umro je na današnji dan prije 85 godina

Na današnji dan prije točno 85 godina, 28. siječnja 1939. preminuo je nobelovac William Butler Yeats, irski pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća.

Yeats je rođen 13. svibnja 1865. u Dublinu, a njegov otac John Butler Yeats bio je slikar.

Obitelj Yeats se 1867. privremeno seli u London, točnije u Bedford Park. Yeats ljeta provodi u Sligou, rodnom mjestu njegove majke, grofoviji na zapadnoj obali Irske, koja će sa svojim krajolikom, folklorom i starim legendama ostaviti dubok pečat na njegovim djelima.

U Londonu je (1887.) s Ernestom Rhysom osnovao Rhymers’ Club i postao poznat kao pjesnik i antologičar irskoga pjesništva (Oisinova lutanja i druge pjesme – The Wandering of Oisin and Other Poems, 1889., i druga djela iz toga razdoblja svjedoče o njegovu intenzivnom zanimanju za istraživanje i prikupljanje irskoga folklora).

Otvorenje Irskoga književnoga kazališta u Dublinu (1899) obilježeno je izvedbom njegove Kneginje Cathleen (The Countess Cathleen, 1892); to je kazalište 1904. postalo nacionalni Abbey Theatre, koji je Yeats umjetnički vodio.

Bijele ptice

Ja bih da smo, draga, ptice bijele na pjeni mora!
Prije nego što iščezne, smori nas plam meteora;
Plava zvijezda što, u suton, nisko s ruba neba sjäje,
Prene nam u srcu, draga, tugu koja vječita je.

Zamaraju ti sanjari, krin i ruža, puni rose,
Plam ne sanjaj meteorski, draga, što ugasio se,
Ni plam zvjezdan što plav visi nisko kada rosa pada:
Ja bih da smo bijele ptice, ti i ja, na pjeni, sada.

Na ostrvu mnogom bijah, mnogom žalu Danaana,
Gdje bi nas zaboravilo Vrijeme, Tuga bila strana,
Daleki od ruže, krina, bolnog plama meteora,
Da smo, draga, bijele ptice što plutaju pjenom mora!

(Prepjev Marko Vešović)

Domoljubna drama Cathleen rođ. Houlihan (Cathleen Ni Houlihan, 1902) sa, za njega fatalnom, Maud Gonne u naslovnoj ulozi, imala je velik odjek među irskim domoljubima.

Godine 1891. Yeats odlazi u Irsku zaprositi 25-godišnju Maud Gonne, mladu slikaricu i vatrenu irsku nacionalisticu koju je upoznao dvije godine ranije i u koju se bio snažno zaljubio: ona odbija njegovu prosidbu. Yeats ostaje nesretno zaljubljen, te ponavlja neuspješne prosidbe 1899., 1900. i 1901. Naposljetku 1903. godine Maud Gonne se udala za drugoga.

U svojoj 51. godini života Yeats nudi brak 25-godišnjoj Georgie Hyde-Lees (1892. – 1968.) Nakon prosidbe u rujnu, vjenčanje je uslijedilo već u listopadu 1916. godine. Usprkos razlici u godinama i Yeatsovoj inicijalnoj zbunjenosti (imao je grižnju savjesti zbog ulaska u brak), brak je bio uspješan, te je par imao i dvoje djece.

Koliko god bio svjestan uloge kazališta u formiranju nacionalne svijesti, njegov odnos prema irskom ustanku bio je ambivalentan, iako u pjesmi Uskrs 1916 (Easter 1916) slavi 'užasnu ljepotu' koja se iz tog ustanka rodila.

U njegovoj političkoj biografiji jednako je kontroverzan kratak, ali intenzivan zanos dublinskom profašističkom organizacijom tzv. plavokošuljaša 1933 (prethodno je bio senator neovisne Irske 1922–28).

Tri aspekta (metaforički predočena kao faze mjeseca, simbol velikoga kola i čunjevi) tvore simboličku potku njegovih zrelijih pjesama, a autorovo su viđenje povijesti kao spiralnoga sustava viših i nižih oblika stanja svijesti.

I u drami se okreće od nacionalnih tema, a poticaj mu je dramskoj stilizaciji japansko kazalište nō, pa u dramama Na Jastrebovu vrelu (At the Hawk’s Well, 1916), Emerina jedina ljubomora (The Only Jealousy of Emer, 1918) i drugima, spaja irsku mitologiju s istočnjačkim misticizmom, stvarajući svoj idiosinkratični mitski svijet tipičan za esteticizam s početka XX. stoljeća.

Najznačajniji Yeatsov prinos književnosti njegovo je pjesništvo. Osjećaj za govorenu riječ koji je razvio radeći u kazalištu i proučavajući bardsko pjesništvo drevne Irske, kao ni utjecaji dekadenata i simbolista, predrafaelita (Dante Gabriel Rossetti) te William Blakea ne mogu do kraja objasniti dojmljivost izričaja, od nostalgičnoga lirizma ranih pjesama do dramatičnih slika i provokativnih misaonih obrata u pjesništvu zreloga razdoblja.

Zbirke Raskrižja (Crossways, 1889), Ruža (The Rose, 1893) i Vjetar među trskama (The Wind Among the Reeds, 1899) obilježava ugođaj neoromantičarske sjete, a mitski likovi, smješteni u pastoralni prostor drevne Irske, slaveći nostalgičnim, dekorativnim stihovima njezinu ljepotu, izražavaju dekadentističku nostalgiju za junačkim.

Nov izraz, sažetiji, pregnantnije metaforike, razigranijeg i osobnijega tona, ostvario je u zbirkama Zelena kaciga (The Green Helmet and Other Poems, 1910), Odgovornosti (Responsibilities, 1914) i Divlji labudovi na jezeru Coole (The Wild Swans at Coole, 1919).

Zbirke Michael Robartes i plesačica (Michael Robartes and the Dancer, 1921), Toranj (The Tower, 1928), Zavojite stube (The Winding Stair, 1933) i Posljednje pjesme (Last Poems, 1933–39) vrhunac su Yeatsova umjetničkoga ostvarenja.

Nebeske tkanine

Da imam nebeske tkanine vezene,
zlatnim i srebrnim svjetlom ispletene,
tkanine plave i zagasite i tamne
od noći i svjetla i polutame,
ja bih ih raširio pred tvoja stopala,
ali siromašan sam, imam tek snove;
raširio sam snove pred tvoja stopala;
hodaj nježno jer hodaš po mojim snovima.

Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1923. godine.

Umro je 28. siječnja 1939. godine (u 73. godini života) u Francuskoj, u Hôtel Idéal Séjouru u gradu Mentonu.

Od svoje supruge je zahtijevao diskretan pogreb u mjestu smrti, kako bi ga se nakon godinu dana - nakon što novinari zaborave na njegovu smrt - bez pompe prenijelo u irski Sligo, mjesto njegovog djetinjstva.

Tek nakon rata, 1948. godine, ta je Yeatsova želja i ispunjena.

Pjesma sretnog pastira

Šume Arkadije su poharane,
I mrtva starinska radost je njena;
Nesta svijet gojen od snovite hrane;
Istina, sad igračka obojena,
Još vrti glavu naspram carstva sjena;
O bolna djeco, pod suncem što šija,
Od stvari što ih rastočiše mijene
U mučnom plesu gdje nas prošlost vija,
Dok Kronos tužne napjeve izvija,
Riječi su samo to što ima cijene.
A gdje su sada ratujući kralji,
Rugači svijeta? —
I u Križa znaku
Vladari koji ratove potiču?
Prazne su riječi njihova slava,
Dok s mukom teškom izgovara svaku
Mucav školarac ponavljajuć’ priču:
Mrtvi su sada pradavni nam kralji.
I zemlja sama tek bi mogla biti
Plamna riječ, što se naglo može čuti,
Gdje zvoni od nje prostor jekoviti,
Kad beskonačni san časkom pomuti.

Ni slavna djela ne časte se dična, Niti
već ima takva kova ljudi; Nitko žarkom
željom istinu ne žudi, Nit’ su tlapnje
hrana neobična Novim snima, nit’ istine
ima Spašene u srcu. Traži, sada,
Zvjezdolovac nema znanja prava, Što
pogled ne diže od optičkih sprava,
Slijedeći trag zvijezde koja pada — Ti
žudi, jer u tom’ istina prebiva, A ne bjehu
riječi — već zvjezdani otrov Od čega se
srca raskoliše živa, I istini ljudskoj
izatkaše pokrov. Idi i sakupi kraj
šumnoga mora Zavojite školjke, gdje su
glasi skriti, Priču im ispričaj usred
razgovora, One će te potom same utješiti,
Melodijom blagom, ponavljajuć riječi,
Dok u njima tvoje još bude gorčine,
O tome da nesta samilost što liječi,
1 biserno bratstvo kako mre i gine;
Jer jedino riječi jesu dobre svima:
Pjevaj, u riječima trag istine ima.
Meni valja poći: do tihoga stana Gdje se
sunovrati i ljiljani njišu, Fauna ću tamo
razveselit’ bijedna Ispod pokrivača
položena leđna, Pjesmu prije zore pjevat’
mu najtišu. Još ga oči pamte živa,
razdragana, Sanjati ga znadem kako gazi
Po tratini rosnoj poput duha I pjesma ga
pecne posred sluha — O zemlji kad
bješe mlada i u snazi:

Ali jao'Ona i ne sanja više; ti
pođu pazi! Sa obronku usni
slijepim makovima:
Sanjaj, sanjaj, ima istine u snima.

(Prepjev Božica Jelušić)