Pjesnik, pustolov i najslavniji engleski romantičar

George Gordon Byron, jedno od najpoznatijih književnih imena, rođen je na današnji dan, 22. siječnja 1788. godine u Londonu.

Ipak, točno mjesto njegova rođenja predmet je brojnih rasprava. Prema nekima to je grad Aberdeen u Škotskoj, prema drugima slavni pjesnik rođen je u Londonu.

Školovao se na Cambridgeu, točnije pohađao je Trinity College gdje je zapao u velike dugove te je vodio buran ljubavni život, što sa ženama, što s muškarcima.

Godine 1809. Byron je diplomirao te nakon fakulteta odlazi u Portugal i na Bliski istok na dvije godine Iskustva i doživljaji s putovanja inspirirali su njegovo djelo Putovanje Childea Harolda iz 1812. godine zbog kojeg postaje priznati pjesnik u Engleskoj.

Bio je podrijetlom plemić (nasljeđuje naslov svog prastrica te postaje Lord Byron), član Gornjega doma, te je odmah zamijećen kao govornik. Premda hrom od rođenja, zbog privlačne vanjštine i nesputane osobnosti bio miljenik društva.

Da, mi nećemo lutati više

Da, mi nećemo lutati više
u kasnoj noći ti i ja,
i zalud srce ljubavlju diše
i mjesečina još uvijek sja.

Jer duša kreće već iz grudi
uz mač što hrli sad u boj;
za predahom mi srce žudi,
i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše
i zalud njoj će uskoro kraj,
nas dvoje neće lutati više
uz mjesečine blistav sjaj.

Brak sa sestričnom i brza rastava (1815) uznemirili su englesko plemstvo krutih nazora. Klevete, politički skandali, usto i negativne kritike njegove prve zbirke Sati dokolice (Hours of Idleness, 1807), na koje je odgovorio žestokom satirom Engleski bardovi i škotski kritičari (English Bards and Scotch Reviewers, 1809), pridonijeli su tomu da domovinu definitivno napusti 1816.

Proputovao je Portugal, Španjolsku, Švicarsku, Italiju, Albaniju, Grčku, Tursku i Bliski istok. Protjeran je iz Italije zbog potpomaganja karbonara, prebacio se u Grčku, gdje je podupirao nacionalni oslobodilački pokret i umro među ustanicima (19. travnja 1824. u Mesolongiju).

Byron je najistaknutiji engleski romantičar, ujedno i simbol europskog prevratničkog romantizma. Utjecaj njegova pjesništva i života širio se Europom kao novi osjećajni odnos prema stvarnosti, a to su pratile i goleme naklade njegovih djela.

Jednoj gospi

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet‘ kob što mu je data.

Al‘ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg‘ što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

U svojim pjesmama i dramama Byron idealizira autentičnost primitivnih, ljepotu netaknute prirode, borbu jakog pojedinca za vlastitu samobitnost nasuprot općim težnjama industrijalizacije i komercijalizacije građanskog društva.

Isprva pod utjecajem formalne jasnoće europskoga klasicizma, Byron u svoje pjesništvo sve više unosi dotad nepoznate elemente izravne strasti, 'demonskoga' i sudbonosnoga, kao i melankolični osjećaj 'svjetske boli' i poraza u sukobu s objektivnim svijetom.

Glavna su mu djela epske pjesme Hodočašće Childea Harolda (Childe Harold’s Pilgrimage, 1812–18), Đaur (The Giaour, 1813), Gusar (The Corsair, 1814), Opsada Korinta (The Siege of Corinth, 1816), Chillonski uznik (The Prisoner of Chillon, 1816) itd., dok kritika danas najviše cijeni spjev Don Juan (16 pjevanja, 1819–24), ponajviše zbog miješanja romantične sjete s ironičnim odmakom, duhovitošću i britkom satirom.

Od drama u stihovima najvažnije su Manfred (1817), Kain (Cain) i Marino Faliero (obje 1821).

Byron je snažno utjecao na romantičare poput Puškina, Mickiewicza i dijelom na Goethea.

Natpis na spomeniku newfoundlandskog psa

Kad Ijudski stvor sa svijeta pođe tog,
Poznat ne slavom, već zbog roda svog,
Kipar se trudi prikazat bol svu
Pa se po urni zna tko leži tu;
Kad prođe sve, na grobu možeš štiti
Ne što on bje, neg‘ što bi trebo biti;
A jadni pas, najbolji drug ti dani,
Što dočeka te prvi, prvi brani,
Što srce gospodara u svom krije,
Samo za nj živi, muči se i bije,
Sruši se prezren, jer dušu što ima
Tu je na zemlji, nebo mu ne prima,
Dok čovjek za se, bijedni kukac taj,
Uz oproštenje traži cio raj.
O, čovječe, kratkovjeki ti stvore,
Izopačeni robe i još gore,
Tko zna te, prezre taj te istog maha,
Ti gnusna hrpo oživljenog praha!
Tvoje je prijateljstvo himba, žarka
Ljubav tek blud, tvoj smijeh laž, riječi varka!
Životinja bi svaka, kad bi tvoga
Imena bila, sramila se toga.
Ti, što sad gledaš urnu tu, što prije
Prođi – je sućut potrebna joj nije:
Mog prijatelja grob je ovo svježi;
Imao samo jednog sam – tu leži.