Viktor Vida - Jedan od plemića hrvatske poezije

Na današnji dan prije 110 godina, 2. listopada 1913. u Kotoru je rođen hrvatski pjesnik Viktor Vida.

Nakon završetka srednje škole u Podgorici 1932. s roditeljima se doselio u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu 1937. diplomirao hrvatski, talijanski, francuski i ruski jezik.

Godine 1938. otišao je u Rim kao stipendist Talijanskoga zavoda za kulturne veze s inozemstvom, a nakon povratka u Zagreb 1939. dobio mjesto knjižničara u Talijanskom institutu.

Predavao je 1941. godine na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji i surađivao u romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta, 1942–48. boravio u Italiji

nemogućnosti povratka u Zagreb, 1948. godine emigrira s obitelji u Argentinu. Počinio je samoubojstvo 25. rujna 1960. godine.

Primorci pod hrastom

Njihove su ruke klupko mokrih mreža
na lukobranu moga zavičaja.

Ja ne znam gdje se rađa nebo
i kad se mrači more,
koliko svjetla kapne
jutrom na prozore.

Ko obala, koju bura čisti,
od Luštice do Istre,
njihove su glave bistre.

Kada zavijek usnu,
u kreč i fosfor pretvaraju se glave,
ko naplavina glatka stoljetnog mora.
U poroznu kost na vlažnome pijesku
toči kapi svoje zora
i sjene se hlade plave.

Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,
artičok ispržen na ulju.
Gležanj im golica, kada išću hranu,
račić i jegulja u mulju.

Sjedajte braćo. Ručajte.
Mir s vama!
Dobri dusi zemlje
čuče obalama,
a kroz paprat viri
gušterica.

Točno u podne maestral zapiri
u košulju, u njedra.

Pod suncem samo jedra.
Bijela jedra.

Viktor Vida,
"Otrovane lokve"

Vidine prve pjesme, objavljene u Podgorici i Čačku 1932. i 1933., u duhu su onodobne socijalne lirike. Kao pjesnik afirmirao se u Zagrebu, priklonivši se pjesničkomu krugu okupljenom oko časopisa Grič i Ljube Wiesnera, koji mu je, s Tinom Ujevićem i Franom Alfirevićem, bio glavnim uzorom u toj fazi pjesničkoga stvaranja.

U 30-ak pjesama objavljenih u različitim književnim glasilima Vida preuzima wiesnerovski izraz i strogu formu, njegujući vezani stih, ali uvodi i vlastite pjesničke tonove (Pjesma o drvenim lulama, Zao maneken, Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije).

Stanovita prekretnica nastupa 1942., kada je objavio ciklus od 5 pjesama (najpoznatija je Majstori urari), koje reduciranošću izraza najavljuju drugu, hermetičku fazu njegova pjesništva, koja započinje dolaskom u Buenos Aires. Iz toga razdoblja potječu dvije jedine za života objavljene pjesničke zbirke, Svemir osobe (1951) i Sužanj vremena (1956).

U tematskom sloju prepoznaju se elementi egzistencijalističke poetike, dok se po zgusnutosti, reduciranosti i neprozirnosti izraza približava poeziji talijanskog hermetizma, napose Salvatorea Quasimoda, o kojem je napisao i svoj najuspjeliji književnokritički esej.

Sužanj vremena

Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,
samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,
da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme
između Ničega i Svega, potucalo i samac.

Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam
stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan
moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem uklanjam
i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast “Ja”.

A On kroz zid od jaspisa netremice zuri
u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak,
da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.

Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,
kao na pragu mjesečine neponjatan trak.
Crna ptica Noći slijeće mi na rame.

Viktor Vida, 
"Sužanj vremena"

U Vidinu pjesništvu prevladava nekoliko konstantnih motiva, osobito opsesivan motiv smrti, počevši od prve pjesme, Poslanica mrtvog, pa do posljednjih pjesničkih tekstova (Smrt u gradu Stonu, Otrovane lokve, Sudbina ratnika).

Druga učestala tema čežnja je za zavičajem i krajolicima djetinjstva, osobito intenzivirana u emigrantskom razdoblju (Velika mati, Sjećanje na Dalmaciju, Sjećanje na Evropu), dok čežnja za transcendencijom prožima tekstove biblijsko-religiozne tematike (Gorući grm, Ljestve, Večer Navještenja i noć, Sužanj vremena).

Pisao je i pjesme u prozi. Napisao je i jednu novelu (Tajno poslanje) te nekoliko eseja i feljtona, posmrtno okupljenih u zbirci Otključana škrinjica (1997).

Uz Dragu Ivaniševića i Antuna Nizetea, Vida se smatra najvažnijim hrvatskim hermetičarem, a njegove se pjesničke zbirke ubrajaju u vrhunske domete hrvatske poezije XX. stoljeća. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)