Vasko Popa - jedan od manjinskih pjesnika koji su obilježili književnost

Sjajni pjesnik Vasile "Vasko" Popa preminuo je u Beogradu prije 35 godina, 5. siječnja 1991. godine.

Iako se radi o jednom od najvećih srpskih pjesnika, uostalom najprevođeniji je srpski pjesnik u drugoj polovini 20. stoljeća, Popa u neku ruku pada u zaborav. Ne treba zaboraviti da je vijest o njegovoj smrti objavio čak i The New York Times.

Vasko Popa bio je rumunjskog porijekla, rođen je 29. lipnja 1922. godine u mjestu Grebenac kraj Bele Crkve u Vojvodini. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u obližnjem Vršcu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je zatvoren u njemačkom koncentracijskom logoru u Zrenjaninu (tadašnjem Bečkereku).

Studirao u Beogradu, Bukureštu i Beču, diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1949); bio urednik izdavačke kuće Nolit (1954–79).

Od 1950. objavljivao je pjesme u Književnim novinama i Borbi.

Pod utjecajem narodne poezije te nadrealizma, u pjesmama je spajao elemente groteske, fantastike i dosjetke; teme su pjesama nebeski i podzemni svjetovi te mitovi iz podsvijesti i svakodnevice - može se o njemu pročitati u različitim izvorima.

Slaganjem usmenoga naslijeđa, aforizama, poslovica i zagonetki stvorio je moderan pjesnički jezik, sažet i lapidaran.

Za života je objavio osam zbirki, koje čine krug i nose znamenja: Kora (1953), Nepočin-polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja (1972), Vučja so (1975), Kuća nasred druma (1975), Živo meso (1975) i Rez (1981); a prevedene su na pedesetak jezika, a i sam Popa prevodio je s francuskog jezika.

U Vršcu je 29. svibnja 1972. godine osnovao Književnu općinu Vršac (KOV) i pokrenuo neobičnu biblioteku na dopisnicama, nazvanu "Slobodno lišće". Iste godine izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti. Jedan je od osnivača Vojvođanske akademije nauka i umjetnosti (14.12.1979.) u Novom Sadu.

Priredio je antologije narodnih pjesama (Od zlata jabuka, 1958), pjesničkoga humora (Urnebesnik, 1960) i pjesničkih vizija (Ponoćno sunce, 1962).

Nazivan je za života jezičkim čudotvorcem i posljednjim velikim originalnim pjesnikom.

"U sedamdesetima, njegove su pjesme, i to vrlo temeljito, prevođene na glavne svjetske jezike, Popini prevoditelji bili su čuveni pjesnici, knjige su mu izlazile u elitnim francuskim i američkim edicijama. O njemu su, na vrlo ozbiljan način, pisali svjetski tumači poezije", zapisao je književnik Miljenko Jergović.

Prvi je dobitnik Brankove nagrade, ustanovljene u Srijemskim Karlovcima u spomen na pjesnika Branka Radičevića.

Dobitnik je i Zmajeve nagrade, Austrijske državne nagrade za europsku književnost, nagrade za poeziju “Branko Miljković”, te književne nagrade “Skender Kulenović”.

Njemu u čast ustanovljena je Nagrada “Vasko Popa”.

"Vasko Popa bio je šaman, ali vrlo racionalan šaman. Njegove pjesme bile su promišljene. Pisao je oprezno i pažljivo kao Andrić. Pisao je tako da nijedna riječ u pjesmi nije nepromišljena. Tako pjesnici ne pišu. Osim ako nisu genijalni", kaže također Jergović o Popi u svome tekstu Vasko Popa i plug za slavuja.