"Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati"

O Tinu Ujeviću, vjerojatno najvećem pjesniku u Hrvata, nikad se ne može dovoljno (na)pisati.

Augustin Tin Ujević rođen je na današnji dan prije ravno 130 godina, 5. srpnja 1891. godine u Dizdara kuli pokraj Vrgorca.

Kao Augustin proći će i škole i studije, i puko preživljavanje i boemsko lutalaštvo po Parizu, ali će imenom Tin biti tituliran od svoje 30. godine, i evo je od toga okruglih 100 godina.

Ostao je zapamćen kao jedan od najvećih boema hrvatske intelektualne kreme te velikan hrvatske avangarde s brojnim anegdotama i zgodama.

Tin je prva tri razreda osnovne škole završio u Imotskom, a nakon čega seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1909. Tin je maturirao u Splitu s odličnim uspjehom, a kako se odrekao mogućnosti zaređenja otišao je u Zagreb da bi upisao fakultet.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvo je završio studij hrvatskog jezika i književnosti, a nakon toga i klasičnu filologiju.

Blaženo jutro

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici – i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Prve zbirke pjesama “Kolajna” i “Lelek sebra” napisao je tijekom boravka u Parizu. Nakon što je iz Pariza slao članke i pjesme u hrvatske časopise, deset njegovih pjesama je uvršteno u antologiju “Hrvatska mlada lirika”.

Do Drugog svjetskog rata objavio je zbirku “Auto na korzu”, a nakon što su mu komunističke vlasti zabranile javno djelovanje, nekoliko je godina djelovao kao anonimni prevoditelj.

Nakon Pariza Tin je neko vrijeme živio u Beogradu, a tamo je djelovao preko kulturnih i književnih krugova. U to su vrijeme objavljene zbirke pjesama nastale pod utjecajem Arthura Rimbauda, Paula Verlainea i Charlesa Baudelairea.

Dolaskom u Sarajevo objavio je dvije zbirke pjesama koje je napisao tijekom zrelije faze stvaralaštva. To su zbirke “Ojađeno zvono” i “Auto na korzu”. U Sarajevu je živio sve do 1937. godine kada se preselio u Split i ostao tri godine da bi se zauvijek vratio u Zagreb.

Godine 1938. dok je boravio u Splitu Ujević je objavio dvije knjige eseja “Skalpel kaosa” i “Ljudi na vratima gostionice”. Dolaskom u Zagreb prihvatio je stalno radno mjesto u glasilu “Pravica”.

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Tin Ujević je govorio nekoliko stranih jezika zbog čega je za vrijeme Nezavisne Hrvatske Države radio kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Zbog toga je tek 1954. godine objavljena zbirka pjesama “Žedan kamen na studencu”, iako je za tisak bila spremna već 1945. godine.

Nakon što su 1950. objavljene pjesme “Rukovet” uz pomoć Jure Kaštelana, Ujević se otkrio čitateljima i zbirkom “Žedan kamen na studencu” iz 1954. te potvrdio vodeće mjesto među pjesnicima.

Djela objavljena za njegova života su: “Auto na korzu”, (1932), “Ojađeno zvono”, Matica hrvatska, (1933), “Skalpel kaosa”, (1938) i “Ljudi za vratima gostionice” (1938).

Tin Ujević nije dobio niti jednu književnu nagradu dok je bio živ, ali su kasnije mnoge književne svetkovine nazvane njegovim imenom. Tako je najveća hrvatska pjesnička nagrada nazvana “Tin Ujević”.

Veliki pjesnik preminuo je  12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.