Matoš, kao da je samac usred svemira...

Jedan od najomiljenijih hrvatskih pjesnika, Antun Gustav Matoš, rođen je na današnji dan, 13. lipnja 1873. godine.

Rođen je u Srijemu, u Tovarniku, na petak trinaesti, a odmah nakon njegovog rođenja, babica je rekla Matoševoj majci: "Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali - mnogo će i trpjeti".

Djed s očeve strane, Grgur Matoš (1812.-1899.), bio je iz Kaćmara, kao i obitelj Matoš, koja se onamo doselila tijekom 18. stoljeća iz Turjaka južno od Sinja, a podrijetlom su iz Rame u Hercegovini.

Matoš je, kako bi se danas kazalo, dijete iz miješanog braka.  Djed s očeve strane, Grgur Matoš, bio je u braku s Mađaricom Ersebeth Orovecz iz Kaćmara. Antunov otac vjenčao se sa sudetskom Njemicom Marijom Schams (1851.-1944.) iz Našica, čiji je djed Franjo Schams bio ugledni farmaceut i autor niza cijenjenih knjiga o vinima i vinogradarstvu panonske Mađarske i Hrvatske.

August Matoš bio je učitelj i orguljaš,  a nakon namještenja u Tovarniku, s obitelji se seli u Zagreb.

Stoga je Matoš za sebe znao reći: "Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem".

Mladoj Hrvatskoj

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju vuči mnozi.
Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi.
U vijeku, kada „misli“ svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osječajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

Godine 1879. krenuo je Matoš u prvi razred zagrebačke opće pučke škole, a 1883. godine završio je četvrti razred i krenuo u prvi razred gimnazije. Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik Klasične gimnazije u Zagrebu.

Sedmi razred polazio je dva puta. Ocjenu nedovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskoga jezika[7] kod profesora Ivana Broza. Pjevao je u dječjem zboru u crkvi sv. Katarine te je polazio Školu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda gdje je naučio svirati violončelo.

Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom. Izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. godine dezertira nakon osam mjeseci službe u Kutjevu, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju. Najprije u Šabac, a zatim u Beograd.

Mladi Antun ljeta je provodio kod rođaka u Brezovici (što je opisao u pripovijetci Nekad bilo - sad se spominjalo), a obiteljski zavičaj i Tovarnik, kao i rodbinu u Senti i Bačkoj, posjetio je tek tijekom bijega u Srbiju 1894. godine, kad se neko vrijeme skrivao i kod djeda Grgura, koji je redovito ljetovao na obiteljskom imanju.

Gnijezdo bez sokola

mom ocu
 
Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu što pod starcem tamom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Tu žuhka suza, slatka kao kaj.

Nemirnoga duha, Matoš je svoj smisao života prvo tražio u Beogradu i Parizu, a povratkom u Zagreb, 1908. godine, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nakon amnestije, pomilovan je od austrougarskih vlasti.

Godine 1911. i 1913. putuje u Italiju - prvi put u Firencu, a drugi put u Rim, gdje piše svoje posljednje djelo, Rimske feljtone. U toj kasnoj fazi posvađan je sa svim književnim i političkim opcijama u Hrvatskoj - 1909. godine istupio je iz Čiste stranke prava i javno se razišao s Josipom Frankom, polemizirao je s naprednjacima i projugoslavenskim strujama, kao dosljedni starčevićanac i antiklerikalac borio se protiv katoličkog segmenta hrvatske književnosti i klerikalnih struja u pravaštvu, a 1910-ih se družio mahom s mladim piscima (npr. Tin Ujević, Vladimir Čerina, Ljubo Wiesner, Fran Galović, Nikola Polić i ini), pokazavši razumijevanje za skretanje pokreta antiklerikalne pravaške starčevićanske omladine "Mlada Hrvatska" u jugonacionalizam.

Nakon istupanja iz frankovačkih krugova surađivao je u glasilima projugoslavenske Starčevićeve stranke prava (tzv. milinovaca) i pozdravio atentat jugoomladinaca na bana Slavka Cuvaja. Svi su se ti odnosi odrazili i na njegovu književnu djelatnost - tada piše mnogo polemika, epigrama i humoreski u kojima satirizira Hrvatsku i Zagreb, a nije uspio objaviti više knjiga (Pjesme, četvrtu knjigu novela, Drage naše savremenike), dok je Pečalba bila cenzurirana i poslana u knjižare tek godinu dana nakon tiskanja.

Umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine od karcinoma grla, uslijed pogrješnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak), ostavivši iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine: pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski, satira, epigrama, pisama i bilježnica.

Umro je s knjigom u ruci, s knjigom Ksavera Šandora Gjalskoga Na rođenoj grudi, pokušavši pred samu smrt nešto na unutarnjoj strani korica napisati "(...) ali što je htio napisati ostat će zauvijek tajna. Ruka mu više nije imala snage da razgovjetno "naslika" ni jedno slovo."

Sprovod i pokop bio mu je 19. ožujka 1914. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.

Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s osloncem na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa.

Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim, glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem. Cijeli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Čistoj stranci prava, tj. izvornom pravaštvu, odnosno starčevićanstvu.

Po njegovim riječima: "Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl".

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedno od samog početka svojeg pisanja, pjesništvom se počeo neprestano javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine. Do kraja života napisao je svega osamdesetak pjesama koje su skupljene i tiskane 1923. godine, nakon pjesnikove smrti, u zbirci Pjesme.

Pjesme su mu objavljene u više antologija hrvatskoga pjesništva. Prva objavljena pjesma bila mu je "Hrastovački nokturno", napisana u kajkavskome narječju, koju je napisao u Parizu kao dio pripovijesti Nekad bilo - sad se spominjalo, a objavljena je u knjizi Novo iverje 1900. godine u Zagrebu. Vrijednost te pjesme je u tome što je njome Matoš hrvatskoj književnoj tradiciji vratio zanemarenu dijalektalnu poeziju.

Neprijeporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je više puta oduševljeno pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za oblik soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske i vidljive su odlike Matoševog pjesništva.

Matoš je veliki hrvatski književnik u punom značenju riječi. Djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši Ijudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917).

Cjelokupna Matoševa djela bez političkih  članaka objavljena su u 17 svezaka 1935-40, a cjelokupna, kritički odabrana djela A. G. Matoša u 20 svezaka izdala je JAZU 1973.

Kraj druma

Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.