Branko Ćopić (1915. - 1984.) nadareni pripovjedač, tvorac zanimljivih i upečatljivih likova i događaja, koji je pisao svježim, sočnim i slikovitim jezikom, izvršio je samoubojstvo na današnji dan, 26. ožujka 1984. godine, skokom s mosta na Savi u Beogradu.
Ćopić je rođen 1. siječnja 1915. godine u mjestu Hašani pokraj Bosanske Krupe. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je na kraju završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.
Počeo je pisati kao đak učiteljske škole i prije Drugog svjetskog rata je objavio zbirke pripovijedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".
Njegova prozna djela su prožeta lirikom, živopisnim realističkim slikanjem života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi zavičajnog Grmeča i Podgrmečja, vedrinom i vitalnošću duha.
Napisao je veći broj knjiga za djecu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče "U svijetu leptirova i medvjeda", "Bosonogo djetinjstvo", zbirke pjesama "Ognjeno rađanje domovine", "Ratnikovo proljeće".
Posljednjom zbirkom pripovijedaka "Bašta sljezove boje", za koju je dobio Njegoševu nagradu, vedri, vjetropirasti Ćopić, kako su ga mnogi doživljavali, predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao razočarani čovjek obuzet melankolijom i sumornim slutnjama, pišući u uvodu knjige o strepnji od "crnih konjanika" - ubojica španjolskog pjesnika Federica Garcíe Lorce i svog prijatelja iz mladosti pisca Zije Dizdarevića.
To kao da je nagovijestilo njegovo samoubojstvo 1984. godine u Beogradu.
Ostala Ćopićeva djela su: "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, brončana stražo", "Osma ofanziva" /romani/, "Rosa na bajonetima", "Surova škola" i "Doživljaji Nikoletine Bursaća" zbirke pripovijedaka.
Iako je najveći dio života proveo u Beogradu, Ćopić se nikad nije odvojio od mikrokozmosa njegove rodne Bosanske Krajine.
